Muke po RPO-u

Iliti ‘dajte mi da radim i budem kreativan na svom poslu, nemojte mi uništavati psihu, trošiti vrijeme i novac na birokraciju’

Sve je počelo onog kobnog trenutka kad sam se prokletnički pobahatio za soma kuna većom netto plaćom ukoliko uđem u RPO sistem ili za one koji nisu, poput mene, u protekla dva tjedana diplomirali ekonomiju, (Registar) Redoviti porezni obveznik sistem. Stvar je u biti vrlo jednostavna. Ja prijavim samostalnu djelatnost, moj knjigovođa mjesečno izdaje fakturu mojoj firmi, oni mi plaćaju ugovorom dogovoreni brutto iznos. Od tog iznosa platim doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, knjigovođu plaćam triput godišnje, u sustav PDV-a ne ulazim jer mi se A) ne isplati do kraja godine ganjati račune i B) jer ću prvih par mjeseci kešovinu koristiti da vraćam dobrim ljudima, prijateljima bez kojih ne bi preživio dugove, a oni mi za to ne mogu izdati račun.

Sve zvuči idealno. Samo se trebam prijaviti na Mirovinsko i Hitro.hr, odnosno Zdravstveno, otvoriti službeni račun i napraviti žig i voila! To je to. Jest kita.

Ne iz razloga da patriotski ulijevam svoj porez u blagajnu općine u kojoj sam prijavljen, nego iz razloga što još uvijek nisam prijavljen za stalno u Zagrebu (nemam svoj stan, je li..) i zato što je u općini Veliko Trojstvo jedan od najmanjih prireza u Hrvatskoj, hrabro se odlučih obaviti svu dokumentaciju i prijave u Bjelovaru. Tako ću naime poštovati zakon jer nisam prijavljen u Zagrebu, tako ću plaćati umjesto zagrebačkih 18 tri posto prireza, čist račun i duga ljubav. Naravno, ništa što sam naumio napraviti u zadanom roku od dva tjedna nije mi uspjelo. Naime, danas, kad sam pomislio da je mojoj muci kraj i da sam sad pribavio sve papire koje trebaju tetama u kadrovskoj službi da bih ja prvog dobio plaću, saznao sam da em moram po deseti put ići u Bjelovar, em su mi dali krive upute pa imam neke krive dokumente, em sam odvalio dvjesto kuna za žig kojeg sad moram mijenjati jer sam napravio prekršaj po zakonu o zaštićenosti žiga. Bjutiful.

Proteklih dva tjedna u Bjelovar sam putovao tri puta. To je više nego što sam išao u proteklih tri mjeseca. Put sam po sebi nije problem, to je samo 90 kilometara i nešto manje od kune po kilometru za povratnu kartu za vlak, no problem je što moram gnjaviti kolegu da me mijenja ujutro, što se moram probuditi u četiri kako bih stigao na vlak u pola šest i bio u osam u Bjelovaru. Problem je i što se onda vraćam mahnito u 13 sati kako bih već u 15 bio na poslu, ‘čio i odmoran’ zaružio do večernjih sati. Sreća u dodatnoj nesreći je ta što sam mogao dvaput u tri dana posjetiti malu seku koja je u bolnici iz zasad nepoznatih razloga.

Prvo što sam trebao učiniti jest prijaviti se u Hrvatsko novinarsko društvo da bih mogao postati ’samostalni djelatnik’, ’samostalni umjetnik’, ’slobodni novinar’ ili kako li već želite definirati titulu. Meni je svejedno, ja bih samo da me plaćaju za moj rad i da ne brinem oko toga kako me vodi referent u poreznoj upravi. Dakle, ono što sam trebao učiniti prvo, sam obavio među posljednjim iz meni trenutno nepoznatih razloga pa ispada da sam prvo išao izvaditi radnu knjižicu.

Za tu malu knjižicu u kojoj mi neće pisati da sam dvije godine studirao i da sad nastavljam studij, morao sam imati original dokumente s fakulteta. Dokumenti su bili na Fakultetu političkih znanosti na kojemu sam prije tri mjeseca pokrenuo postupak za ispisom s fakulteta. To zvuči zaista jednostavno, no nije, zakompliciralo se zbog Murphya i moje sreće. Naime, prekinuo sam studiranje na FPZ-u zbog toga što tijekom prve polovice ove godine nisam mogao platiti školarinu. Živim sam, otac ima dugova i nema prihoda, majka živi kod bake, odgaja seku, tu i tamo nešto užicari za stariju sestru, a ja se snalazim sam duže od godinu dana. Nije to uopće loše, dopustite digresiju, ali je problem kad u početku imaš plaću od dvije tisuće kuna, a samo tisuću i dvjesto moraš platiti stanarinu. Pa se vi obucite, jedite barem dvaput dnevno i funkcionirajte normalno na poslu koji naprosto zahtjeva socijalizaciju po birtijama i restoranima - novinarstvo - i još platite fakultet. Eh, ne bu išlo.

S tim u skladu, pomislih da će mi na Fakultetu izaći u susret. I vidi vraga, to se i dogodi. Ne dopuste mi, naravno, oslobođenje od plaćanja, ali mi daju da platim u ratama. Iako ti izgledao kao idelano, divno i krasno, meni plaća sljedećih mjeseci raste mravljim korakom, a dugovi postaju sve veći jer negdje dvadesetog u mjesecu uviđam da sa stotinu kuna neću moći prehraniti se do kraja mjeseca. Fakultet, naravno, ne plaćam pa pišem još jednu molbu. Ona se odbija, nitko ne reagira. U međuvremenu ja trebam prijaviti index na testiranje, no to se ne može jer nisam platio godinu. Ne preostaje mi ništa drugo - plati godinu ili izgubi studentska prava. Biram opciju dva jer više nemam od koga posuditi novce, više nemam želudac za žicanje i mirim se s činjenicom da moj potencijal pada u vodu jer sam presiromašan za studiranje.

Ali i posao mi pada u vodu. Radim preko studentskog servisa. Što ću sad? Ništa, to se odvija prije ljeta. Upisat ću neki drugi faks zbog studetskih prava. To i radim (Doduše, još nisam službeno na Hrvatskim studijima, ali ovih ću to dana učiniti).

Vratimo se sad na vađenje radne knjižice i dokumente. Prije ljeta pokušavam izvaditi dokumente. Ne možete, mladi gospodine, reče mi okrutno opaka zla i bahata teta u referadi, jer niste platili dug. Dug? Koji dug? Mislite onaj dug zbog kojeg sam izgubio prava na vašem fakultetu? Onaj dug koji mi u mojim molbama (broj se povećao na nekih pet) niste odobrili unatoč tome što sam vam dokumentirao da sam, iako zaposlen, nedovoljno imućan da platim studiranje i što sam u prokleto teškoj obiteljsko psihičkoj situaciji? Ah, taj dug.. pa što ne kažete, evo, odmah ću vam iskeširati pet i po soma kuna, pa neka se vodstvu države nađe, jer ono ionako nema ideju kako pomoći mladim mozgovovima. Možda si kupe neku pljucu i propucaju vlastite. Ili ne.

U potrebi dokumenata zbog radne knjižice (a onda i ugovora, posla, plaće, života..), odlazim posljednji put na Fakultet. Plan je vrlo jednostavan; zadnji put molim dekanicu za pomoć. Ukoliko odbije, ja njoj odbijam dio lubanje nekim teškim predmetom. Ne žalim niti trenutka dok sjedim u zatvoru, prodajem ekskluzivnu priču novinama, pišem knjigu, vježbam, družim sa zatvorenicima.. eventualno tetoviram nešto na ruku. Ukratko - jebe mi se, ako mi ne izađu u susret, jer je zaista riječ o potrebitoj situaciji, ja ću njima izađi u susret. S teškim olovom. Višekratno.

Nakon sati čekanja, saznajem da je molba odobrena, da plan ne trebam provesti i da mogu podići dokumente. Stojim tri sata u redu, ulazim predzadnji i dobivam dokumente. Kako imam sreće, zar ne? S dokumentima odlazim sutradan u Bjelovar podignuti radnu knjižicu. Gospođa je hladna i viče što nisam ispunio formulare. Igram klasičnu igru mladog, ambicioznog i pametnog, šarmantnog u stilu ‘draga gospođo, nemate pojma koliko mi je žao što pred vas dolazim bez obrasca, ali zaista mi nisu rekli da ga trebam..’ momka. Eto, srećom, uglavnom žene rade na takvim pozicijama pa mi to olakšava stvar. No kod vađenja radne knjižice za tim nema potrebe. Isturim papir na kojemu pišu tri čarobna slova EPH i gospođa započne razgovor o tome kako je ona godinama dopisnica Glorie i kako smo mi u biti kolege. To nije veza niti poznanstvo, a papiri, tj. knjižica biva rješena u tren oka. Uz uputstva što mi je dalje činiti.

Sljedeće je upis u Registar poreznih obveznika. Za to mi, rekoše mi, treba otac i njegova porezna kartica pa ga dovlačim do Uprave gdje se ispostavlja da mi ne treba. Sve što ja trebam jest prijaviti samostalnu djelatnost i to je to. Nije mi u tom trenutku jasno da ja njima ničime (potvrdom iz HND-a) ne jamčim da sam ’samostalni umjetnik’ jer takvog dokumenta još nemam. Gospođa me upisuje, izdaje poreznu karticu za ‘nesamostalnog’ djelatnika i ja odlazim, ne slutim da nešto nije u redu. Dobit ću rješenje poštom i to je to, rekoh, divno krasno

Vraćam se u Zagreb. Dolazim u HND. Jedina institucija s kojom nisam imao problema. Divna i krasna gospođa mi u tren oka ispunjava papire, no shvatimo da nedostaje izlist prethodnih honorara. To traje jedan dan pa sve odgađamo, no već nakon tri dana imam članstvo u HND-u i mogu ići na mirovinsko.

Dolazim na Mirovinsko prvi put. Oni ne znaju što ja točno hoću i konstatiraju da se ne mogu prijaviti sam, nego me firma prijavljuje. Ali ja idem u samostalnu djelatnost, pojašnjavam. Ne, firma mora. U tom trenu još nemam knjigovođu, zovem u firmu, pojašnjavam, pa prenosim natrag, no u međuvremenu oni više ne rade i ja moram doći sljedećih dana.

Dva dana kasnije dolazim sa svim papirima, barem tako mislim, i nadam se upisu u roku od nekih dva sata. Nema, naime, nikoga u redu, nije gužva, dvije tete sjede i ispijaju kavu. Predam papire, objasnim o čemu je riječ i eto prvog problema. One ne znaju što je to ’samostalni umjetnik’ ni čime, tj, pod kojim matičnim brojem ja pravdam činjenicu da sam samostalni djelatnik. Ja im objašnjavam u čemu je riječ, vadim dokumet HND-a s matičnim brojem i učim ih njihovu poslu. Dakle, ja njih. Nema veze, rekoh, pomoći ću im, meni to ide u korist. Uzimaju papire i konstatiraju da nisam otvorio službeni račun u banci za doprinose. Nisam, rekoh, evo, otići ću do banke, Bjelovar je malen grad, rješit ćemo to za sat vremena i eto me natrag.

Ne treba, reče mi žena, ovako i onako do petka neće biti gotovi papiri. To je bilo u srijedu. U Zabi mi kažu da mogu dobiti račun do petka, samo trebam štambilj. Ok, rekoh, znam za štambilj, već su mi negdje putem rekli da trebam štambilj. Odem napraviti žig, on će biti gotovo do petka, pokažem im što i kako hoću, neka stave logo firme kao što mi je rečeno i to je to.. Naravno, uzmimamo u obzir da svaki navedeni pokret košta i da sve plaćam pa po, nadam se, zadnji put posuđujem novce od prijatelja jer je meni plaća pojedena od strane prethodnih dugova. Iz PBZ-a, srećom, još ne zovu..

U međuvremenu se vraćam u Zagreb, razgovaram s knjigovođom, radim, idem na faks u pokušaju da se upišem, no bez uspjeha jer im je ‘gužva i preselili su i sto problema’. Dobro, nije bed. U petak se po sada treći put vraćam u Bjelovar. Tamo mi žena kaže, nakon što sam joj dao službeni račun, da je sad sve ok i da se u ponedjeljak vratim. Tad ću bit upisan i mogu na zdravstveno. Ali gospođo, objašnjavam joj, ja više nemam novaca ni vremena vraćati se u Bjelovar, prva stvar, druga stvar, trebam kopije tih dokumenata da ih odnesem u kadrovsku, da bih mogao dobiti plaću.. Njih to, naravno, ne zanima. Mogu mi papiri biti gotovi do 14 sati. U 15 trebam biti na poslu, nemam auto kojim bih stigao. Vlak ide u 13h.

Ponovo preklinjem, molim, kumim, ništa. Za sve to vrijeme u hodnicima je i dalje pusto, nitko ništa ne radi, nikoga nema. Gužve? Kakve gužve, ja sam im bio jedini čovjek koji je taj dan bio. Kvota - jedan. Ok, shvaćam da to neće ići bez pomoći i obraćam se majci. Srećom, šef službe Mirovinskog ili kako li mu je već titula, mamin je kompanjon AA grupe. Zovem njega, odlazim do njega, spuštamo se do ‘zaposlenih teta’ gdje saznajem da će mi papire rješiti referent za pola sata. Samo da se vrati iz kladionice. I da onda ode na ručak. To je nešto prije 14 sati. Nemam izbora, zovem na posao, moljakam kolegu da me mijenja do 17h.

U 13 se vraćam po papire i saznajem da je bilo užasnih problema jer oni ‘nemaju često slučajeve prijavljivanja ovakve vrste samostalne djelatnosti’. Malo sam ih zbunio, ali zvali su oni svoje nadređene i rekli su oni njima koju to dvoznamenkastu šifru treba staviti ispred mojeg imena na kompu. Sve su saznali, genijalci koje plaćaju da to znaju.. S papirima trčim na Hitro.hr upisati Zdravstveno.

Tamo me gospođa blijedo gleda. Tko sam i što ono hoću? Rekoh, samostalni djelatnik, evo ti brate potvrda iz Mirovinskog, HND-a, poseban dokument iz HND-a za to, sve što trebaš.. No njoj i dalje nije jasno. Nedostaj taj neki misteriozni broj kojeg je Mirovinsko ispustilo napisati, pa zove njih, pa čekamo, pa joj jave pa je sad sve ok i idemo dalje. No, onda vidi da se ja nisam odjavio sa redovitog zdravstvenog. To je ono što faks radi, šalje prijavu. Prezaposlene tete u referadi nisu imale vremena, valja ih razumijeti. Teta na Hitro.hr radi probleme, a onda jednim klikom poništava prijavu. Vau, rekoh, pa to se može.

Prijavljuje me i moji su problemi gotovi. Trčim na vlak i vraćam se u 17h u Zagreb, s krvavim žuljevima na nozi koji će me dan kasnije spriječiti da se opustim i plešem s kolegama na tim bildingu u Crikvenici. Divotica, još sam umalo zaspao na put jer sam dan prije bio premoren gore navedenim tričarijama.

Ok, to je to, imam prijavu poreza, mirovinsko, zdravstveno, hnd, kopije svih obrazaca, knjigovođu… Dolazim u kadrovsku, sve štima, osim dvije stvari. Naime, porezna kartica. Ja nisam dobio ’samostalnu’, već ‘nesamostalnu’. I ne samo to, nisam dobio kopiju (a valjda i moj propust) upisa u RPO. Dobro, zovem poreznu i referent mi kaže da mogu doći ispuniti obrazac za RPO jer ja to nisam ispunjavao. Kako nisam, pobogu, jesam, sjećam se. Ne, nisam, trebam doći sutra to napraviti. Ne mogu dobiti plaću ako to ne sredim. Dobro, sutra ću ići u Bjelovar, opet ću moljakati kolegu, nije tako strašno.

Ali je strašno jer nije samo to greška i problem. Naime, negdje na putu dok sam ovo sve nabrojano radio, dogodio se krivi input informacija. Netko negdje mi reče da na žig trebam staviti ime i preizme, djelatnost i logo te naziv tvrtke. Ali ja sam samostalni djelatnik, pitah naivno tada, i dobih odgovor da ‘nema veze jer ćeš raditi za tu tvrtku pa imaš njihov žig’. Meni u tom trenutku sasvim logično, sasvim prihvatljivo pa odvaljujem dvjesto kuna za žig koji ima logo i ime moje tvrtke.

Da bih saznao da sam učinio prekršaj i da moram promijeniti žig. ASAP. Na svim dokumentima. Dakle, manje više sve ispočetka.. svi papiri za koje sam u proteklih dva tjedan gubio živce i krv. I novce koje sam očito bacio u vjetar.. i sad sve ispočetka. Nemam više snage.

Nego, čujem da ljudi uzimaju bauštelce na crno.. dođeš, radiš kreativno svoj posao, dobiješ tu i tamo plaću, češće cirozu.. i ne zvuči tako loše!

ne sudi knjigu prema filmu

El amor en los tiempos del cólera, iliti Ljubav u doba kolere po naški - knjiga koju bez imalo latentnog susprezanja možemo nazvati Romeo i Julia ‘20. stoljeća’, ali bolje zamišljeno i napisano djelo od navedenog - dobila je svoje filmsko izdanje. Pogledao sam desetak videosječaka (kasnije u tekstu postam trailer) i nisam zadovoljan, a uzroke moje negativne ocjene još neodgledanog filma možete tražiti u činjenici da mi se gadi sama pomisao da je netko imao potrebu ekranizirati tu knjigu. Tu ili bilo koju drugu knjigu Gabriela Garcie Márqueza.

Ljubav u doba kolere jedno je od Gabinih jednostavnijih djela; dostupno svima, snažna priča utkana u formi ljubića koje svi vole s mnogo uporišta u stvarnosti i površnim doticanjem toliko mu elementarne magije. Naprosto jedan prstohvat da učini ovu knjigu prokleto privlačnom. Gabo ju je napisao tijekom svog ‘vrhunca’ književne zrelosti, dokazao je sposobnost da pretoči ljubavnu priču, inače ne dužu od nekoliko stranica, u nekoliko stotina stranica, bez da izgubi svoj najvažniji element - ritam. U ovom slučaju, Ritam Ljubavi koji otkucava taktove istinite, ali i prilagođene priče o ljubavi njegovih roditelja.

Knjiga se uspoređuje sa Sto godina samoće po svojoj genijalnosti, a mnogi će reći da je knjiga toliko prihvaćena zato što je napisana u već navedenoj, jednostavnoj formi. Ili je naprosto razlog to što ju je Oprah uvrstila u svoj književni klub. Da ne kažete da vam nisam rekao, njen klub je zaista dobar. Je li je trebalo ekranizirati ili ne, svatko će suditi za sebe. Ja tvrdim da nije i da je to blasfemija, ali rado ću dati filmu priliku i pogledati ga kad dođe u naša kina.

Film je režirao Mike Newel, poznat po ekranizaciji jednog od brojnih nastavaka Harry Pottera kao i po filmu Četiri vjenčanja i sprovod. Prva zamjerka je engleski jezik kao materinji jezik filma. Dakle, čovjek koji je popularizirao kastiljski jezik i kojeg Latinoamerikanci uz Cervantesa smatraju svojim ultimativnim jezičnim guruom, ekspertom i što je najvažnije - promotorom latinske kulture - pristao je na kompromis i dopustio da film bude snimljen na engleskom. Navodno su ga satima nagovarali i na kraju je popustio. Jadni Gabo, vjerojatno se osjećao kao da izdaje vlastitu knjigu.

Veselim se filmu, ali ne vjerujem da će biti približno dobar kao knjiga. Da ponovim svoje razmišljanje, nije mi jasno iz kojih razloga (osim novca, što shvaćam) netko mora ‘uništiti’ knjigu. Doduše, bilo je primjera poput Parfema kad je knjiga pala u plan b zbog kvalitete filma. Ali ni taj odličan film nije uspio nadoknaditi ono što svaka knjiga ima, a film nema - aspsolutna sloboda naše vlastite mašte da oblikuje izgled likova i događaja opisanih u knjizi. Jedino dobro što će se iz ove režije vjerojatno dogoditi jest činjenica da će netko pogledati film pa onda odlučiti pročitati knjigu. Ako mu se svidi, možda malo istraži rad Gabe pa, tko zna, možda naiđe na njegove kratke priče koje su vrhunac ikad napisanog. Pritom ne mislim na 12 hodočasnika.

Nakon Ljubavi u doba kolere, nekome će pasti na pamet i ekranizirati Sto godina samoće. Ne znam tko bi bio dovoljno lud i hrabar i ludo hrabar da učini nešto takvo. Ako, dovraga, do toga i dođe, volio bih da to bude Kusturica. I nitko drugi.

PS. Shakira, djevojka dobrih propozicija, što glazbenih, što fizičkih, radi soundtrack.

Koje iznenađenje!

Prije nekih osam godina, koliko god to bilo teško zamisliti, još sam uvijek bio u osnovnoj školi. Škola usred zabiti, ljudi koji su je pohađali bili su iz još većih zabiti. Ukljućujući i mene. Kako to već ide kad su zabiti u pitanju, ljudi nisu nešto pretjerano uglađeni, zgodušni pa i pametni. Nije to moja izmišljotina, to se vidi već u Dubravi. Zamisli onda kad odeš u mjesto koje se zove Potuk i gdje ti je majka sestra od brata koji ti je pak tetak od stričeve kume njene sestre očevog brata sin. Onda je to sve lagano u falusu.

Kad živiš u takvim mjestima trebaš prilagoditi svoja očekivanja od ljudi. Ne očekuj da će imati razumijevanja za išta što malo ‘curi’ van zadanih okvira, van nekih normi koje se prihvaćaju bez promišljanja. U biti, takva su mjesta poprilično opasna jer ljudi tamo često uzimaju pravdu u svoje ruke. Linčovati nekoga, makar i ’samo’ klevetom nije ništa novo niti neuobičajeno. Svako mjesto, svaka mala homogena zajednica, krcata je samo sebi svojestvenim sranjima.

Eh, sad, u takvom mjestu, pokušaj pronaći zgodnu djevojku. Mišin imposibil. U mojoj osnovnoj školi, koja je okupljala desetak okolnih mjestašaca, bilo je sveukupno deset zgodnih djevojaka. Dvije od njih, poznati duo Alisa&Emina izigravale su pametne, teacher look zavodljivice koje su zbarile sve zgodne momke u okolici. Ne znam gdje su danas. Vjerojatno se liječe od spolno prenosivih bolesti. Ili su trudne. Po četvrti put. Muževi ih tuku, ako sam zaboravio dodati.

Osim njih, bilo je još nekoliko njih koje sam zapamtio. Sve do jedne, danas su udate, imaju djecu, nisu napredovale ni u kojem pogledu, osim u majčinstvu. Poznavajući ih tada, ne mislim da im je to bio cilj, no znam kako je do toga došlo. Lijepe, nije im se dalo učiti, uhvatile su prvog bogatijeg bećara iz okolice i voila, to je otprilike to.

Za sve njih to je bilo i očekivano. No, za jednu djevojku, nazovimo je Sneni S., zaista nisam očekivao da će ostati još jedan u nizu neiskorišteni potencijal. Naime, u tu sam djevojku bio zaljubljen dobre tri godine. A kako poznajemo mene i znamo da se ja zaljubljujem dvaput u deset godina i da je to onda nešto što vrijedi :), znači da je djevojka bila ‘nešto’. Ne samo fizički, sviđala mi se njena jednostavna logika. Tada to, doduše, nisam percipirao na taj način, ali sad kad o tome razmišljam, znam o čemu je bilo riječ.

Sneni S. se družila s lokalnim drocama koje su se već u osnovnoj školi davale za čips i vožnju. No, za razliku od tih djevojaka koje su bile hodajući kompleksi s nešto većim dojkama od svojih vršnjakinja, Sneni S. bila je drugačija. Kako bih to objasnio; bila je ženstvena koliko to 13 godišnjakinja može biti. Nije bila divlja. Imala je nekako čudno uglađene pokrete, kretala se iznimno lako, gotovo da je vršcima prstiju dodirivala zemlju. Doduše, dok bi progovorila, iz njene bi utrobe zakmečala neka seljačka zvijer, ali tada mi je takva okolina bila prihvatljiva jer nisam znao za drugu niti sam imao izbora.

Sneni S. dugo je vremena, tih tri godine, bila ‘netaknuta’. Ja sam joj postao jedan od najboljih prijatelja, što nije ništa čudno jer mi se i danas događa slična stvar; prečesto prelazim onu tanku granicu kod upoznavanja koja od dvoje nepoznatih ljudi, potencijalnih partnera, učini dvoje prijatelja. Znam dobro slušati, no to nije ono što žene traže kod muškarca. Traže seronju kojeg će moći preodgajati i s vremenom pretvoriti u malog papka. Uglavnom, bio sam dovoljno velik papak da ništa ne poduzmem u vezi Sneni S.

Na kraju osmog razreda, prohodala je s momkom, lokalnim frajerom, koji je prethodne tri godine hodao s drugom zgodnom djevojkom u osnovnoj. Ostavio ju je, pukla je velika ljubav koja je već postala ‘nešto’ u školi, i prohodao sa Snenim S. E jebemu. Trebalo mi je neko vrijeme da to prebolim, bio sam dovoljno mlad i neiskusan, pripisao to odrastanju i naprosto zaboravio na tu djevojku.

Tijekom srednje škole sreo sam je možda pet puta. Poslije toga, više je nisam vidio sljedeće tri godine. Do danas. Umjesto gracioznih pokreta, Sneni S. vuče noge kao šlape po asfaltu. Lice joj je nestalo u salu, ne vjerujem da je trudna, no toliko se promijenila da sam morao dobro, dobro se zagledati da bih ustanovio da je to ona. Prošle su samo tri godine. Doduše, i ja sam u protekle tri godine totalo promijenio izgled, ali ovo mi je nepojmljivo. Pomislih da će ostati nešto od njene nježnosti, ženstvenosti. Ništa. Nismo razgovarali, vidio sam je u prolazu, nisam je dovoljno rano prepoznao. No uhvatio sam tračak iskre u njenom oku. Nešto između suze i tuge.

Pitam se; je li svjesna zbog čega bi možda trebala plakati? Plače li možda zato ili je to samo sunce bilo u pitanju?

‘alkohol volim više od žena’

Provincija u kojoj sam davne, davne ‘87. godine prvi put zakmečao ugledavši bolnički sobičak oko sebe (koji grozan način da započneš život. Umjesto da prvo što vidiš bude šuma, potok i cvijeće, ti vidiš krv, injekcije i uniformirana, ozbiljna i smrknuta tjelesa) od neki dan u funkcionalnoj službi ima točno 3 (riječima: tri) taksista. Trojica njih na grad koji s okolicom broji otprilike 50 tisuća stanovnika. Taksi je u Bjelovaru jeftin i praktičan, no kako mi je jučer ispričao Ante, jedan od preostalih, ne znaju što im uze kruh. Možda ekipa koja je počela u Volkswagen kombijima i vremenski određenim rutama dovoziti mještane okolnih sela u grad ili poboljšanje javnog prijevoza. Potonje, kladim se, nije razlog.

No, ispričajte me na ovoj maloj digresiji. Tema dana nešto je drugo. Naime, iz gore spomenute provincije sa sobom sam donio glasilo Hrvatske demokratske zajednice; tjednik Bjelovarac koji osim nešto oglasa i lokalnih tema, uglavnom donosi govore mladog i nesimpatičnog političara Gorana Jandrokovića kojeg, eto, u avionu nisu prepoznali pa se čovjek pobojao za svoj politički integritet i odlučio napraviti glasan prosvjed, a mediji ga u tome svesrdno podupriše umjesto da mu se nasmiju u lice i prave se kao da nisu ništa čuli. Nađe se u Bjelovarcu još i pokoja zgodna pričica o tome ‘kako je Ivan volio Katicu’ gdje se par prisjeća dogodovština tijekom 50 godina braka i gdje se tako jasno ocrtavaju još uvijek prisutne srednjovjekovne manire, a koje su jasno vidljive u rečenicama ‘ Nikada nisam požalio što sam izabrao baš nju. Dobro, možda nekad, ali samo na kratko, kada sam vidio neko lijepo čeljade’. Nije li to krasna posveta ženi s kojom si u braku 50 godina?

Uglavnom, između nepismenog smeća od članaka, najgoreg i najstarijeg fonta u povijesti novinarstva te između nevjerojatnih preskakanja tema, nesklada prijeloma i, oh Bože, tako loših fotografija kao da su ih snimali prvim Alcatelima, pronašao sam jedan maleni dragulj. Tema na duplerici kojoj naslov kaže ‘Alkohol volim više od žena’. U nadnaslovu stoji ‘ sastavni dio Bjelovara su i tridesetak građana koji svakoga dana jedu samo zahvaljujući pučkoj kuhinji’, a u podnaslovu su smjestili rečenicu ‘većina njih više ne zna je li alkohol uzrok ili posljedica gotovo beskućničkog statusa ali su (bez zareza) svi složni da im je dobro i da su zadovoljni svojim životom’.

Potom ugledate sliku dvije poznate osobe. Jedna je žena kojoj ste i sami ponekad dali kunu, a druga je mladić za kojeg ste uvijek sumnjali da nije baš načisto sam sa sobom unutar svojih misli, a sad vam je to i potvrđeno. Glavna fotografija je groteskna scena, barem za mene, a prikazuje dvije nasuprotne klupe u centralnom parku. Na lijevoj klupi sjede dvojica muškaraca. Jedan ispijen u ‘đubretarci’ aka vijetnamki, s ponosom je podigao kažiprst desne ruke i pokazao krezuba usta za fotografa. Pored njega sjedi proćelavi četrdesetogodišnjak u trenirci s rezigrniranim osmijehom, a nasuprot njih sijeda žena u ranim pedesetima, s nekoliko konzumovih vrećica pored sebe, uhvaćena je na fotografiji baš u trenutku kada je s dvije ruke primila plastičnu bocu MB piva od dvije litre i dignula je visoko iznad glave, vrhom usmjerenim u usta, a obrazima usuknutim, iznutra iznenađenim okusom jeftinog bućkuriša.

Autor članka IŠ započinje klasičnim leadom. O tome kako ih vidimo svakog dana na ulicama i kako ih osuđujemo, ne razmišljamo kako su došli na marginu i dno. Dalje saznajemo kako 57-godišnja Ankica Pučko nema socijalnu pomoć, živi kod neke starice kojoj joj dozvoli da prespava (meni je ta starica bolja priča, ali ok..) te kako u ’slobodno vrijeme’ skuplja boce od kojih preživljava. Hrani se u pučkoj kuhinji i, sad sljedi meni najzanimljivija rečenica, ‘ zadovoljna je svojim životom’. Ankica kaže kako ima sina i kćer u Garešnici (mjestu nedaleko Bjelovara), no kako je u slabom kontaktu s njima.

Druga priča je o 65-godišnjem Stevi Ljubobratoviću, bivšem trgovcu. Ovaj vješti starac koji si donosi vodu s obližnjeg izvora, živi sam i nije sklon društvu, autor je naslovne rečenice. Alkohol voli više nego žene, uživa gledati dok drugi piju i više se ne sjeća kada su ‘njegova kola pošla nizbrdo’. Stevo je u životu bio nekoliko puta u zatvoru i kaže, sada mu odgovara ovakav život. Šeće gradom, puši cigarete kada ih užica, jede u pučkoj kuhinji, a kada se smrači i zahladi, ode u trošnu kućicu koju mu je ostavila sestra prije mnogo godina. Također, dodaje Stevo, voli čitati knjige, makar i stalno iste. Zanimljiv podatak, složit ćete se.

Treća priča je najmlađi među njima, 28 godina star Mario Očko. Loša obiteljska situacija, razvod roditelja i smrt majke, kaže, postupno ga je dovela na mjesto gdje je sad - gradski parkovi, haustori i kreveti od kartona. Dodatni razlog je i eksperimentiranje s drogom i alkohol, no sada je već šest mjeseci ‘čist’. Zadovoljan je svojim životom, pomoći od 400 kuna i onim što nađe na cesti, no mlad je, želio bi zasnovati obitelj i zaposliti se. Ipak, teško da će postati samostalan jer nije školovan i nitko ga ne želi uzeti kao zaposlenika.

Sve priče u članku potom su objedinjene u poprilično vješt komentar autora koji ističe kako su svi oni s kojima je razgovarao ‘na dnu života, no još uvijek pokušavaju sačuvati svoje dostojanstvo i na svoju situaciju gledaju kao na prolazni dio njihova života iako je evidentno da njihov status traje već godinama’. Završava članak rečenicom kako se bjelovarski beskućnici ne žale i nikoga ne okrivljuju.

Taj me dio najviše zanima. Zašto nikoga ne okrivljuješ? Zašto barem sebe ne okrivljuješ? Zašto u jednom trenutku, govoreći o prošlosti i budućnosti istovremeno, pokazuješ nadu u bolje sutra, nadu za boljim životom i nadu da ćeš biti kao ostali, a onda se već u sljedećem trenutku pomiriš sa svojom ’sudbinom’ i odmahneš rukom? Zanima me koji je to trenutak kada čovjek odustane od sebe? Kada točno digne ruke i kaže: “To je to, ja više ne mogu dati, niti ću više od života tražiti”.

U tekstu Ankica spominje da ima sina i kćer. Čovjek se zapita gdje su oni i zašto dozvoljavaju da im roditelji prose po ulici? To je pitanje na koje ipak mogu ponuditi odgovor - djeca su se umorila od načina života svojih roditelja. Niti je taj film crno bijel, niti su oni od jučer. Nadalje, Mario ima 28 godina i svoju priču pravda razvodom roditelja i smrću majke. Ne prihvaćam taj izgovor. Dragi Mario, jedan si od mnogih, no ti si odlučio kukati i tonuti u samosažaljenje, a to je tren, čini mi se kada sve ode k vragu. Jedno je požaliti se i zatražiti pomoć, drugo je shvatiti da će uvijek biti ljudi koji će se sažaliti nad tvojom situacijom, staviti nekoliko kuna u tvoje prosjačke ruke. Zašto bi se htio pomiriti s time?

Na kraju balade, nekako nemam samilosti prema njima. Ne žalim ih iz dva razloga. Prvo, sami kažu da su sretni svojim životima; znam da lažu, ali sebe i sebi lažu, tako da je to njihov problem. Drugo, vjerujem da smo obdareni najnevjerojatnijim životnim impuslom koji nas uvijek iznova pecne i natjera da se dignemo s poda, da idemo dalje, da pokušavamo, da ne tonemo u letargiju i u njoj ostanemo. Upravo zato, radije bih naprasno prekinuo svoj život, nego postao propalica što hoda parkom i sakuplja boce. Izuzetak svega toga je bolest koju ne možeš kontrolirati, za sve ostalo - tu je spomenuti impuls.

blogersko iskupljenje u Mynamaru

Radnici u plavim odijelima, kao u jutro nakon oluje, šmrkovima ispiru crvene suze s hladnih pločnika. Odasvud čuje se tišina, prozori su zatrpani vrećama pijeska da zaustavljaju zalutale metke, podrumi su ispunjeni čežnjom za sunčanim zrakama. Ili barem daškom osvježavajućeg vjetra. U kutu gdje je nekoć bio smješten drveni radio aparat, sjedi dvadesetdvogodišnji mladić. Obučen je u traperice i kratku žutu majicu. Nogu prekriženih u lotus položaju, s laptopom na koljenima i očima uprtima u monitor. Baterija je pri kraju, internetska veza na klimavim nogama. Svaki će se tren prekinuti.

Srijeda je. Dan nakon što su njegovog kolegu odveli na ‘obavijesni’ razgovor. Vojni ga Savjet tereti da je ‘publicirao neprimjereni i kompromitirajući sadržaj na blogu’. Nije im bilo teško locirati ga. Nadziru sve internetske providere i jedino oni mogu odobriti korištenje internetskih računa. Vrlo malo vremena im je potrebno da pronađu sve aktivnosti tih mizernih jedan posto populacije koliko ih u Burmi ima pristup internetu.

Superman odvaja usb kabel digitalnog fotoaparata od laptopa. Sprema ga u torbu koju prebacuje preko leđa, sakriva laptop ispod nekoliko polica u vlažnom podrumu i izlazi van. Policijski je sat prošao, na ulicama započinje nešto kao život. Prošao je pored glavnog trga Rangoona, jednog od najvećih gradova u Burmi, Shwedagon Pagoda cestom. Dolazi do Bo Gyoke Aung San ceste gdje ga već čekaju Arca, Eye i Sun. Svi četvoro sa sobom imaju digitalne kamere. Arca stoji u lokvi mutne vode. Tu su jučer, nakon što je okrenuo fotoaparat prema njima, vojnici Savjeta ubili japanskog fotoreportera Kenjia Nagaia.

Četvoro se blogera priprema na dolazak redovničke povorke. U daljini se čuje tiho pljeskanje i ujednačena molitva. Cresendo, pojačava se kako se redovnici približavaju Bo Gyoke cesti ne bi li onuda stigli do glavnog trga. Iz suprotnog smjera umjesto glazbe i molitve odzvanja vojnički marš. Crne čizme što će uskoro biti poprskane krvlju, održavaju ritam, lijeva – desna, lijeva – desna, snažno i dostojanstveno tapkaju po burmanskom tlu. Blogeri se nalaze u sredini. Kreću prema redovnicima i na jednoj od bočnih cesta pridružuju se civilima koji će uskoro sa redovnicima činiti ‘rijeku demokracije’. Ona će se pokušati probiti do glavnog trga, da simbolično označi svoju pobjedu, no bit će zaustavljena u krvi.

Superman vadi kameru kako mu se približava jedan redovnik. Snima njegovo lice. Mlad je, možda ima dvadeset godina. Crvena mu je halja prebačena preko ramena, na nogama ima gumene natikače. Oči su mu pune suza. Ali ne onih tužnih, ne onih sjetnih ili izdajničkih, nego onih iskrenih, borbenih. Trenutak kasnije, vojnik diže pušku, ispaljuje nekoliko hitaca upozorenja u zrak. Njegov zapovjednik urla naredbe kroz megafon, pokušavajući nadglasati pjesmu redovnika koji se probijaju prema trgu. No prešli su granicu generalova strpljenja. Izdaje naredbu, nekoliko desetaka hitaca, jedan za drugih, zalete se u grupu i iz nje uskoro poteče krv.

Superman, zaglušen pucnjavom, okreće se ne bi li vidio svoje prijatelje, no ne nalazi ih. Gužva je prevelika, žamor, plač, jauk i pucanj dezorijentiraju ga. Upire kameru prema mladom redovniku pored njega. Iz oči mu curi krv.Superman se zgrozio nad tom scenom. Ne gasi kameru, samo je spušta prema dnu i počinje trčati. Ni nakon deset minuta ne prestaje. Već je prošao cijelu cestu, zaobišao trg i našao se na vratima svoje kuće, već je uletio u podrum, stisnuo se uz kut i tek kad je zaplakao i kad mu je suza pogurala kapljice krvi niz lice, shvati da na usnama ima komadiće nečijeg mozga. Nastavlja plakati sljedećih pola sata. Dolazi k sebi, uključuje laptop.

Vlada je prvo krenula u čišćenje ’spama’ tako što su ponaosob hvatali blogere. Potom su ograničili korištenje interneta, no od prije nekoliko dana, jedine stranice koje se mogu pronaći na internetu u Burmi su one državne i vojne. Prepune pamfletića i lažnih izvještaja. Burmanski su blogeri utihnuli. Hodaju ulicama, snimaju kad ih nitko ne primijećuje, bore se za demokraciju pjesmom i glasnim udaranjem dlana o dlan, no više ne mogu prenijeti svoju poruku, niti sliku niti doprijeti do ljudi van Burme. Jedan je od njih, par sati prije nego što će vojska isključiti internet i odvojiti ih od ostatka svijeta, zapisao kako se nada da će u sljedećih nekoliko sati situacija postati bolja. ‘Ako preživimo još ovaj nalet, možda popuste, možda shvate’, natipkao je.

 

ko-htike.blogspot.com

weblog.xanga.com/dawn_1o9

seinkhalote.blogspot.com

koniknayman.blogspot.com

seinkhalote.blogspot.com

kadaung.blogspot.com

drlunswe.blogspot.com

http://bbwob.blogspot.com/

www.witness.org

 

Za to vrijeme, burmanac u Londonu, Ko Htike, izvještava o onome što telefonski saznaje o svojoj zemlji. On i još nekoliko desetaka blogera u svijetu pokušavaju namoliti ljude da pomognu stanovnicima južne Burme od etničkog čišćenja. Mediji mu u tome svesrdno pomažu, za njihovu se revoluciju zna. Isto kao što se zna i za ono što su učinili vojnici generala Thura Myint Maunga; upali su u samostan, nadrogirali redovnike amfimetaminima i potom ih zaklali kao piliće. Jedan je bloger o tome izvjestio. Potom su ga odveli na ‘obavijesni razgovor’.

Ovih je dana u Burmi teško odrediti granicu između ‘razgovora’ i privođenja koje može završiti smrću. No jedna granica – vojne represije, ubijanja, medijskog mraka i potlačivanja naroda, ubijanja nedužnih redovnika i ograničavanja slobode – davno je određena i obrisana. Na njenom mjestu sad stoji tek pokoji ugrušak krvi što je promakao mlazu iz šmrka radnika u plavom odijelu

 

 

esencija samoće

Fascinirala me mogućnost da stvorim svijet pun čudovišta u kojem je najgroznije stvorenje - čovjek, ispričao je Guillermo del Toro za Jutarnji list govoreći o filmu ‘Panov labirint’. I upravo je ta rečenica iznova potaknula moje razmišljanje o meksičkom uratku kojeg sam prije nekoliko mjeseci gledao u Motovunu. Isprva sam bio skeptičan prema filmu. Potom sam ga odgledao i osjećao se pomalo nejasno; nisam uspijevao dogovoriti se sam sa sobom sviđa li mi se film ili ne. U nedoumici, poslužio sam se ad hominem trikom i projcirao ga na filmsko platno. Našao sam zamjerke glumi, odnekuda izvukao neprobavljive elemente plastičnosti, dodao tome prethodno stvoreni amnimozitet na sve što uvelike prati grozna sjena očekivanosti i u konačnici formirao negativno mišljenje. Filmu nedostaje duše i to se ne može nadoknaditi specijalnim efektima, zaključio sam.

No, danas sam, potaknut citiranom rečenicom, promijenio stav jer sam dobro promislio što je autor rekao i s kojom je mišlju realizirao film. Ofelia, djevojčica iz filma, spona je između stvarnog i magičnog svijeta. U realnom okruženju, Ofelia trpi brojne okrutnosti i nepodnošljivi pritisak njena očuha, okrutnog vojskovođe Vidala. Kako bi tu svakodnevnicu lakše podnijela, Ofelia poseže za ne tako rijetkom metodom - negiranje stvarnosti i stvaranje vlastitog svijeta. Iako je njen svijet iz mašte u kojemu upoznaje Fauna i mora ispuniti brojne teške zadatke jednako nepodnošljiv, ipak postoji utješna činjenica. Ofelia je, naime, davno izgubljena princeza koja će nakon što obavi nekoliko zadataka iznova zasjesti na tron, biti okružena podanicima i vratiti mir i sreću u svoje kraljevstvo.

U cijelu je ideju filma utkana nevidiljiva nit samoće. Ofelia ima samo majku, no ona je trudna, nosi njenog brata i ne može joj posvetiti dovoljno ljubavi. Misleći da radi najbolje za nju, majka se udaje za okrutnog, ali bogatog vojskovođu. Ofeliji ne preostaje ništa drugo nego se povući u svoj svijet mašte. U svoj maleni labirint samoće u kojemu je ona sama i zamka i rješenje. Film je tužan, no ne na prvu loptu, koristeći se uigranim trikovima, već kasnije, kad tapkamo u mraku rezigniranosti, pod prstima osjećamo spomenutu nit samoće. Povlačimo je i obavijamo se njome, čineći se jednako tužnima.

Ofelia ima svojeg muškog pandana već duže vrijeme. Zapravo, reći ću da je obrnuto; David, dječak robot iz ‘Umjetne inteligencije’, dobio je svoju pandanicu u filmu ‘Panov labirint’. Kao jedinorođeni, robot kojem na svijetu nema sličnog, David je usamljen. Ironično, proizveden je upravo zato da zamjeni bolesnog sina i razvedri usamljenu majku. Uvučen u obitelj, emocionalno nedorastao zadaći, David počinje osjećati ljubav prema majci. Njegove prve emocije, početak su kraja njegove sudbine.

Kako bi kompenzirao taj nedostatak koji ruši ravnotežu njegova postojanja, David kreće u potragu za Plavom vilom. Za nju je saznao od majke, slušajući kako mu čita, kao što je i Ofelia saznala za magični svijet podzemnih kraljevstva čitajući bajke uz majku. Oboje su uhvaćeni u najveću moguću zamku osamljenosti; onu koju je najbolje definirao mag samoće, Gabriel Garcia Marquez napisavši da ‘najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati’. David nikad neće imati majku, Ofeliju bi samo otac pun ljubavi izvukao iz nemilosti, okova realnosti.

Najveća samoća koja se može osjetiti u ‘umjetnoj inteligenciji’ je trenutak kada David shvaća da iako će provesti najljepši dan u životu sa svojom majkom, uvečer će zaspati i svega će nestati. No još elementarnija samoća dolazi iz njegove spoznaje samog sebe; David je robot, jedinstven na svijetu i nema njemu sličnih. On nema roditelja, nikoga od koga je nastao, on ima samo uzor po kojemu je modeliran, on je sjena sjene i to ga čini najusamljenijim bićem na svijetu.

Ofelia se sama mora boriti za svoje prijestolje, ali i žrtvovati ga za svojeg brata. David je zbog svog ‘brata’ žrtvovan. Radnja oba filma simbolično je obavijena u maglasto okruženje, gdje pojam samoće dobiva na težini. I Ofelia i David, obje su rezultati ljudske samoće i ogoljenosti. Koliko u filmu, toliko u stvarnosti jer su ih, na kraju, stvorili ljudi s istaknutim osjećajem za samoću - umjetnici.

Zaključak je, dakle, da samoća nije onaj tren kad si sam i sjetan, već onaj tren kad si veseo i pored nekoga i kad shvatiš da će osmijeh i radost uskoro postati samo hrana sjeti.