Jedna, oh, divna fotkica.

Fotka je ukradena sa CNN bloga.  Obratite pozornost na detalje! Odlično.

Krademo i seremo dalje. Hvala vam.

Mirno nedjeljno jutro uznemirili su hihoti što se kotrljaju već godinama nepopravljenom cestom malog mjesta podno Bilogore, tek pet kilometara udaljenog od gradića Bjelovara. U koloni jedan po jedan, njih desetak iz ‘gornjeg’ dijela sela, slikovito nazvanog Mala Bosna, krenuli su u ‘centar’. Tamo će u lokalnom društvenom domu, iz kojeg nerijetko trube harmonike upregnute u nekom svatovcu, obaviti svoju građansku dužnost. Ponosno će uzeti listić u ruke i nasmijanog obraza, kao da je demokracija samo za njih stvorena, zaokružiti jednoznamenkasti broj pored kojeg se vrli ime Sanadera Ive. Njihovog totema.

Dvanaestoro veličanstvenih u naše je mjesto došlo u ranim devedesetima. Živjeli su pored Sanskog mosta, protjerani su u nemilu rata. Prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, doktor, štoviše, omogućio im je pregršt socijalnih pomoći i kojekakvih ispomoći, valjda je imao grižnju savjesti jer je prethodno htio raskomadati Bosnu. No, oni to ne znaju. Tek je dio od njih pismen, imaju odlično pamćenje i sjećaju se onog što se događalo na njihovoj mikrorazini, ali nemaju mudrosti analitički i kritički gledati na politiku. Upravo zato što, rekoh, čak ni ne znaju neke osnovne povijesne činjenice.

Sinovi su im u Dojčland. Tamo rade na baušteli, u kafićima, konobare 12 sati dnevno i doma, ocu, majci i trima sestrama šalju novac da im se nađe za kafu. Oni su sami, ispočetka, radili kod lokalnih poljoprivrednika, za nadnice ili za nešto zemlje. Sad im posao više nije potreban jer su djeca odrasla (17 -22 god.), poudala se i otišla u svijet. Imaju već i unuke koji će, kao i njihovi očevi i majke, zarađivati pare u Dojčland i slati doma u Hrvatsku.  Zvuči odlično, ekonomija bi nam se trebala radovati. Samo što se ipak ne raduje, jer ti ljudi žive od zarade koja se ne oporezuje u Hrvatskoj. Ti ljudi, podsjetimo, žive i od onih pomoći što ih onomad Tuđman otuđio za svoje kupljene birače.

I nema što. Osam godina nakon njegove smrti, oni su mu i dalje vjerni. U očima Sanadera Ive, doktora također, vide sjaj Tuđmanove suze za pravednom Hrvatskom. S kojom oni nemaju veze jer su mogli, recimo, biti izbjeglice i u bilo kojoj drugoj zemlji. I nisu oni, makar se ovdje to zabunom može protumačiti, negativci u ovoj priči.

Negativci su domaći ljudi koji iz topline svojih domova osluškuju topot dvanaestorice kako idu na izbore. Komentiraju to gordo, gledaju s prijezirom i onda, gore nego da si metkom uha pročiste, ostaju u svojim kućama. Ne izlaze na izbore.  A kažu, istina je valjda, da je demokracija u nas razvijena. Nitko nema potrebu ići učiniti ono što sam ja, primjerice, išao činiti - rušiti postojeću vlast. Nama je očito u redu, kupili su nas dionicama koje sada evo, eksplodiraju od sreće.

I ne smeta nama što će nas opet voditi Jadranka Kosor. Žena-Bog koja se igra vrijednošću života. Ili Vladimir Šeks - čovjek alkohol. Damir Polančec - čovjek marioneta s tendencijom krađe. Ivo Sanader - europska marioneta s tendencijom lizanja dupeta Vatikanu. Ili neki drugi s kojima se još lakše pomirimo. Ako nam je dobro, pa neka kradu i dalje jer nama svima to očito odgovara.

A ti Milanoviću, znam da se nadaš snage u parlamentu i da ćeš tamo biti jak, ali što se brate nisi pojedinaca na vrijeme postidio i zgurao ih u nevažne redove? Što nisi rekao da ćeš za premijera? Što nisi Bandića Milana, Linića Slavka, Lučina Šime, Antunović Željke , i druge ti likove koji su u rangu Ivice retaaardiran sam Kirina otpustio uz riječi buntovne? Znaš da bi onda dobio izbore, i strpao ove u zatvor. I dobro ti Mrak reče, ova zeleno žuta koalicija će sada trgovati i još više izgubiti vjerodostojnost, pa neka je sto puta mi Đurđa mila.

Milanović ukinuo porez na kapitalnu dobit u selu pored Omiša!

Huh. Kao i svaki pošteni Hrvat, i ja sam u birtiji uz pivu gledao utakmicu. Ne baš koncetrirano, ali dovoljno. Kasnije sam produžio izlazak i u jednom se trenutku našao u limbu gdje sam sjedio s nekim prvi-put-ga-vidim likom koji ne zna hrvatski. Odnosno, nabada ga, jadan, a rekao je da je iz nekog sela pored Omiša. Ili ga naprosto nisam dovoljno čuo pa mi je zvučao kao govnar?

Uglavnom, tema je klasična - izbori. Stade meni lik govoriti o svom selu, koliko je ponosan na njega, koliko jedva čeka da se s faksa vrati u njega, koliko ono, koliko ovo. Rekoh, ok, ako ti je tako milo i drago - jebe se meni. To pretrpim i prešutim. Ali tada stane taj čudni neki lik meni pričati o tome zašto trebam glasati za HDZ. I, naravno, kao i većina ljudi s kojima proteklih dana razgovaram ne nudi mi niti jedan jedini argument ZAŠTO bih glasao za HDZ. Pokušava nešto muljati s porezom na kapitalnu dobit, ali nije niti toliko informiran koliko sam ja, a i svaki valjda čovjek koji barem jednom tjedno pročita novine, pa ne zna jadnik da njega taj porez neće kačiti jer neće ostvariti prihod veći od 50 soma godišnje. Prva stvar, a druga stvar - dotiče se dionica. Eh, koliko sam shvatio, to će se još manje oporezivati. Ne bih dalje, neka se netko nastavi, vidio sam da je Leb nešto o tome pisao. Uglavnom, smatram da je tu do SDP-a da malo detaljnije objasni obmane, ali bojim se da i oni neku skrivaju pa zato se ni ne upliću u to isto. A koliko shvaćam i čujem, Sanader je uvidio prednosti tog poreza pa će ga i on uvesti (odnosno, uveo bi ga kad bi došao na vlast, ali nee.. nisu Hrvati toliko glupi da opet popuše? ), samo će se drugačije zvati.

Štonob narod rekao, isti ajvar druga bočica. Uglavnom, krenem ja liku redom nizati argumente zašto neću glasati za tu stoku lopovsku. Krenem od ranih uspomena sa starim, pa do toga da naprosto imaju zastarjele poglede, ne shvaćaju u kojem svijetu smjer ide ( Svaki dom imat će brzi internet - omg, koja faking navlakuša površna i debilna..) i očito ne čitaju dovoljno Houllebecqa! Ok, okanim se i tih srčanih problema što ih imam sa adezejom i krenem s nekim poznatim činjenicama o lažima, ali ne.. tipu se ne da ništa objasniti. Prekida me i upada u riječ, ne da mi da dovršim, ne uvažava apsolutno niti jedan argument. Na to ja prekidam razgovor jer uviđam da je lik naprosto debil.

Mislim, ako vam je mladež HDZ-a takva, a znam iz raznih poznanstava da nije daleko od toga, onda u krasni falus. Odabrati nekoga na vlast tko ne razumije riječi poput dijalog, argument i uljudna konverzacija. Što će mi takvi ljudi? Kome oni mogu pomoći osim sebi? Ali ok, sve se nadam da Hrvati nisu glupi. Da neće biti budale i opet izabrati HDZ. Opet ponavljam - rado bih napustio državu ukoliko se to dogodi. A kako su krenuli s cenzurama, postavili uvaženu HDZ-ovku na čelo HRT-a, ne čudim se ukoliko se cenzura ne vrati na velika vrata. Evo, i ja ću biti neki urednik na nekom webu, nadam se da ću imati dovoljno slobodne ruke da cenzura ostane daleko, daleko u ropotarnici povijesti zajedno s HDZ-om i njihovom ograničenom, desničarskom vladavinom Crkve.

I tako dolazimo do chata Jutarnjeg s Milanovićem kojeg sam sastanka radi propustio. Ali se sad sjetio i pročitao. Donosim vam nekoliko meni fantastičkih dijelova koji bi me mogli nagnati da glasujem za SDP. Mislim, dobar je HSU i najradije bih njih podržao, ali bit ću razuman, vidim da se protiv HDZ-a mora opako i svim oružjima.

Phil: Što ćete učiniti za hrvatske studente kad dođete na vlast? Hoćete uvesti besplatne studije?
Milanović: Redovni studij bit će besplatan.

Eh, kad dođu na vlast. Za ovo se držim tako snažno zubima, ovo mi je tako nepobitan dokaz, činjenica, što li već da ću osobno podsjetiti Milanovića na ovo obećanje. Zorane, ako ovo proguraš - car si. Nemaš pojma koliko si dugoročno dobra učinio. I makni kategoriju branitelja u potpunosti. Mislim, moja je pokojna prabaka preživjela dva svjetska rata. Možda bih ja trebao tražiti Nijemce neku odštetu? Što mislite?
dkny: Zašto hoćete ukinuti vjeronauk kad je ionako izborni predmet u školama?
Milanović: Baš zato ga nećemo ukinuti, pogrešno ste informirani.

Ja bih bio radikalniji. Ne samo da bih ga ukinuo, nego bih ga ograničio u prostorije Crkve. (primijetite ovu divnu jezičnu mogućnost.. može ići i veliko i malo C, ali smisao ostaje netaknut. Divno!) Pa kad već jest svi toliki Katolici, mislim da vam neće biti problem ići u crkvu na vjeronauk. Bit će to spoj praktičnog s teoretskim.

bubi: Jel ti drago što si kršten?
Milanović: Nije mi krivo, iako me nitko nije pitao pristajem li.

Evo ti brate sve mudrije. Krstiti djecu je isto kao i silovati je. Pusti me da odrastem i sam odlučim želim li vjerovati u nešto. Jehovinim svjedocima, katolicima koji krste djecu, židovima koji obrezuju jadničke, svima bih njima odreda to isto zabranio. Oh, kako bih to učino. Siempre (r)evolution!

Voter: Hoće li SDP, ako dođe na vlast, ukinuti sramotnu HDZ-ovu uredbu o zabrani održavanja prosvjeda na Markovom trgu?
Milanović: Hoće! Svakako.

Jedina moja posredna politička djelatnost (osim glasanja) jest bio upravo prosvjed protiv zabrane prosvjedovanja na Markovom trgu. Kada je to bilo, prije tri godine? Ne znam, bio sam u prvim redovima, pojavio se u Dnevniku, faca, što da vam kažem. Ništa se nije promijenilo. Mislim da sam tada, dovoljno rano, nadam se, shvatio da se sustav može promijeniti samo iznutra. Želiš da ne bude siromaštva? Kul. Obogati se, otvori im radna mjesta, budi fer poslodavac. Đaba ti što ćeš jednog nahraniti svaki drugi dan.

ana28: Možeš li smotati džoint jednom rukom?
Milanović: Ne mogu ni s dvije.

E Zoki.. da si napisao da možeš, samo bi zaradio plus na mojoj listi. Doduše, mnogi od tih prokletih narkomana, kršćansko moralnih izdajica što cmaču tu travetinu ne znaju kako motati. Bog im zato stvorio nargilu. Ili običnu plastičnu flašu s dvije rupe i malo vode.. nije da znam. Čuo sam.

Na sastanku mladeži HDZ-a.

burekzg: Koje je vaše viđenje Pelješkog mosta?
Milanović: Snoviđenje, fatamorgana.

Poslije iznebuha, tirkizan i stubokom, snoviđenje mi je najdraža riječ. Fakat je. I fakat se slažem s čovjekom. Sagradi bolnicu, zajebi most.

Ljudi, još malo do izbora. Hajde hladne glave dobro razmislite za koga ćete glasati. Makar, ne sumnjam za vas koji dolazite do ovog bloga. To znači da ste u najmanju ruku polupismeni. Ali kako doprijeti do čovjeka koji živi u selu pored Omiša i ne govori hrvatski jezik?

Tko se to boji Mraka?

Aj šel sej dis onli vans, so lilsn to me kerfuli: Fuj HDZ, fuj to!  S danom zakašnjenja, objavljujem zabranjeni video. Zabranjenu istinu, jel.

Užasno me strah izbora, HDZ-a i Crkve

Što više ljudi argumentirano piše protiv postojeće Vlade i što više podataka dobivam(o) o licemjerju, korupciji, krađama, lažima i prijevarama HDZ-a, to više ljudi oko mene govori da će glasati za HDZ. Zbog dionica, zbog usranog poreza na kapitalnu dobit, zbog ‘racionalnosti’. Ma koje racionalnosti? O čemu pričamo? Mene je strah i najradije bih, kao Niko Kovač, otišao u inozemstvo i nikad se više ne vratio, ako HDZ pobjedi.

Druga stvar; kako čekam neke druge plaće da si kupim pošteni empetri plejer, koristim mobitel i slušalice. I kako nemam kabel za nokiu (ajme problema..) i kako sam lijen, što je pravi razlog, slušam radio na slušalice svakog jutra, podneva kada idem na posao i s posla. Ne volim radio(stanice/spikere/novinare/…) i što ga više slušam to ga jače ne podnosim. No, ok. Evo poante - jučer slušam HKR iliti Hrvatski katolički radio i to iz jednostavnog razloga što često puštaju prekrasne arije pa ponekad naprosto ostanem na frekvenciji i ni ne skužim da je netko počeo pričati.

Tako jučer slušam neku emisiju o izborima i o ulozi Crkve, biskupa i svećenika. Javi se neki lik u eter, mislim da je bio svećenik, ali nisam siguran. I stade pričati o tome kako se vjernici trebaju tijekom ovog tjedna moliti za pobjedu ‘boljih’ i sve nešto, pizda bez muda, eufemizmima pokušava reći kako postoje neki antikristi na koje nas je Ivan Pavao upozoravao u svojim poslanicama. Kao, ti ‘antikristi koje nećemo imenovati’ bi izbacili vjeronauk iz škola i to je prvi korak ka propadanju svijeta i svega.

Kako da nakon takve izjave u 2007. godini čovjek ne pogleda kršćane ne s prijezirom u očima, nego s onim iskrenim, esencijalnim osjećajem žaljenja? Ljudi koji moraju vjerovati ni u što da bi u životu postigli nešto. Koliko je to jadno? Ma na stranu je li jadno ili nije - zadržite to za sebe. Ja ću ovdje pisati protiv kršćana, ali neću nikome sugerirati da izađe iz Crkve (ja ću to napraviti čim prije jer sam, na žalost, kršten s tri mjeseca, dakle silovan sam kao dijete nečime što sad kao odrastao nikad ne bih prihvatio), kao što oni meni sugeriraju da glasam za HDZ.

Pa što vam je Isus rekao? Pročitao sam Bibiliju u cijelosti, dobro pamtim njegove riječi.. ljudi, blago siromašnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Jesu li svećenici i Crkva siromašni? Daju li svoje pare i zlatne štapove, kape i križeve da nahrane gladne? Ili misle da je propovijedati zapravo ‘naučiti čovjeka kako pecati’ pa neka se sam prehrani? Nije. Imate da budete ponizni, sami ste odabrali taj put (ili ste bili odabrani) i da krvavih koljena i u podrapanoj odjeći dajete zadnji komad kruha siromahu. E onda mi možete propovijedati o gladi u svijetu.

Nevjerojatno. Nevjerojatno.. vrijeme u kojemu živimo, i postoje ljudi kojima još nije jasno da biti dobar i moralan može biti i nereligiozan čovjek. I onda glasati za HDZ koji promovira Thompsona koljača ili Crkvu pedofile/lopove? Suze mi teku..

Za kraj, pogledajte jedan divni uradak s prigodnom glazbom o tome što se događa kada ne izađete na izbore. Ako meni neće biti teško žrtvovati radni, odnosno potencijalno slobodni vikend da se vratim u provinciju i glasam, neka ne bude i vama.

Instant diploma? Praktično i potrebno.

Prijedlog o ‘instant diplomi’ koji sadržava mogućnost da se do diplome, tog precijenjenog komada papira, dođe bez formalnog obrazovanja, ukoliko se ostvari, ogroman je korak naprijed u ostvarivanju onog što se zove socijalno osjetljivo društvo. Iako su neki, poput kolege BezKomentara, oštro napali mogućnost da ‘lijenčine koji mlate praznu slamu godinama, dobiju komad papira za koji se drugi mučno bore sedam godina’, treba realno sagledati činjenice. Realno, naglašavam, jer ono što nedostaje većini ljudi koje poznajem je upravo taj osjećaj za realnost. Dopustite da pojasnim zašto se ne slažem s kolegom (pročitajte njegov post, uz mali dodatak da moj tekst NIJE osobni napad na kolegu koji mi je postao sasvim drag).

Diploma bez nefromalnog školovanja - da. Ogromno, veliko i najveće DA, ali uz neke precizno determinirane uvjete. Bojim se da ću se izgubiti i otići preduboko u razlaganju pa ću pojednostavniti. Polazim od pretpostavke da je u životu važnije dobro se snalaziti i biti sposoban učiti putem, nego biti fah idiot bez interesa i društvene koristi. S tim u skladu, na nečije se diplome obilato poserem, a nekima bih ih dao uvezene u zlato.

Ako želiš biti doktor medicine, stručnjak za hidrometerologiju, magistar (ne mag po novom, nego mr.sci) i doktor eknomske znanosti, naravno da to ne možeš postići neformalnim obrazovanjem. Naravno da moraš deset godina biti u predavaonicama i na raznim vježbama, testiranjima. Valjalo bi, doduše, i da ima malo više konkretne prakse, ali to je sad sasvim druga tema. Navedenim i brojnim drugim zanimanjima potrebno je posvetiti punu pažnju kako bi se došlo do diplome. Tu fora o neformalnom stjecanju pada u vodu.

Ali.. uvijek prisutno ali. Mogućnost stjecanja diplome neformalnim obrazovanjem je dušu dala za profesije kao što je to novinarstvo, turizam,strani jezici, pa čak i informatika. Ovo je ono što mi prvo pada na pamet, a kako baš o novinarstvu ponešto znam, uviđam prednosti. Novinar s diplomom i novinar s iskustvom dvije su različite stvari. Prvi, naime, uopće nije novinar. To je školovana osoba kojoj su tijekom godina profesori poput Marka Sapunara i ekipe u glavu utuvili mnoštvo nepotrebnih informacija. Dovoljan je podatak da na prvoj godini fakulteta, dakle na prvoj godini fakulteta, ponavljam - na prvoj godini formalnog obrazovanja student NEMA priliku naučiti kako se piše vijest. Sapienti sat.

Drugi novinar, za to vrijeme, bavi se filmom. Prošao je prve korake u novinarstvu, prebolio dječje bolesti - naučio osnove, stekao već mnoga poznanstva i ušao u sistem. Ima odličan i oštar kritičarski stil, publika ga već sad obožava, pravi je maher u filmskoj kritici. Ali nema diplome. Jao. Što ćemo sad? Dat ćemo mu taj ispit na kojemu pitanja ne bi trebala biti ‘Je li Marko Sapunar spasio Hrvatsku u ratu svojim modelom spojenih posuda’, nego bi pitanja trebala biti ‘Global je.. ?’. U što oklada da većina studenata novinarstva ne zna što je global? Nisam ni ja znao, dok sam studirao, ali sam naučio dok sam počeo raditi. Novinarstvo mi se zaista čini specifičnim ovdje jer se fakultet toliko razlikuje od realnog, stvarnog života i konkretnog posla.

Što hoću reći? Neke se stvari uče isključivo praksom, a fakultet je tu kao nešto u podlozi. Poput gimnazije, učiš sve - i ništa. No, problem je što fakultet novinarstva u Hrvatskoj to nije. Nije podloga - glupost je. Ogromna. Na moju žalost, ja ću ga morati završiti iz čistog principa da završim započeto i ne gubim dodatno vrijeme. Idemo dalje. Jezici? Barem je tu sve jasno - jezik se uči isključivo na jedan način i svi znamo koji je. Predavanja na fakultetu? Ne bih rekao. Neću tvrditi da su nepotrebna, dapače, potrebna su, ali nekome tko je proveo čitav život u Španjolskoj, govori ga i razumije bolje od ljudi koji ga nisu učili u Španjolskoj, poznaje književnost u tanane, e pa zašto on ne bi dobio diplomu na temelju svog znanja?

Evo nam prilike da diplome napokon dobiju ljudi koji ih zaslužuju - ljudi sa znanjem. Jesu li ga dobili na faksu? Ne, dobili su ga svojim radom i učenjem, svojim zanimanjem za predmet. Na faksu ili negdje drugdje, nije bitno. Netko mudar jednom reče da je otišao s faksa jer je upisavši se na faks prestao učiti i razvijati mozak - pretvorio se u pasivnu spužvu.

Kažem, duboka je ovo tema, a ja napadam sve loše strane faksa. Priznajem one dobre, ali sad govorimo o stjecanju diplome i činjenici da postoje alternativni, često bolji, načini samoedukacije. No, na stranu sad je li bolje sjediti u predavaonici i slušati prdonju kojemu se više ne diže pa je arogantan i bahat ili kreativno pristupiti učenju. To smo rješili, jel da? Uveli smo Bolognu. Sad imamo male grupe ljudi, personaliziranu nastavu, jel da? Paaa.. baš i ne. Broj studenata je isti, profesori su samo malo manje motivirani jer su im plaće ostale iste, a oni imaju više posla. Bologna je propala i kod nas se ne može primjeniti. O tome smo već pisali mnogo, ali nitko se ne obazire. Odnosno obazire se jer od toga ima koristi. Pa drugovi, ne zaboravite na listama zaokružiti Doktora Ivu, jer DrIvo zna kako! I zašto.

Hajdemo na zaključak i najbitniji element koji sam, po pravilima novinarske struke, trebao staviti u prvi dio teksta. Pažnja vam je sad već pomalo otišla. Ali dajte još samo jedan tren - stižem do najvažnijeg elementa, najvažnije istine i najjačeg argumenta zašto bi trebalo omogućiti ljudima da dođu do diplome bez formalnog obrazovanja.

Nećete vjerovati koliko je jednostavno. Naime, postoje ljudi koji imaju volju, želju i potencijal. Natprosječno su inteligentni, snalažljivi su i kreativni. Vole sudjelovati na fakultetskim raspravama, obožavaju se izražavati kroz predmet koji studiraju, ali ima jedan mali problem. Naime, fakultet se najčešće plaća. Ako se ne plaća fakultet, onda se plaća život u gradu u kojemu studiraju. Jedan dio njih, zamislite sramote, čak nema roditelje da im pomažu. Oh, sunce im njihovo, što li si oni umišljaju? Studirali bi i učili, bili individualno i društveno korisni, postigli bi nešto za sebe i druge, ali nemaju novaca za studiranje i studentski život? Majku im njihovu, kako li se samo usuđuju?

Ne samo da ih treba zakonom zabraniti, treba im i onemogućiti da studiraju i rade. Znate o čemu pričam? Nema vanrednog studiranja prema Bologni. Profesore to ne zanima, svi smo isti, glavni moto Bologne je upravo taj; iste prilike svima. Bez obzira što svi nemaju iste mogućnosti. Pa zašto bi onda pojedinci koji su prisiljeni raditi kako bi preživjeli, a koji imaju neutaživu i nevjerojatno želju za sticanjem znanja, imali mogućnost da steknu diplomu bez formalnog obrazovanja? Zašto bi njima dopustili da rade, jer u radu je spas, i da uče na praktičan način, da noću, kada se nakon deset sati iscrpljeni vrate s posla čitaju referate i pišu iste jer žele biti obrazovani, zašto bi njima dopustili da neformalnim putem dođu do diplome? Proklete bili ti neradnici, ja sam ipak sedam godina drkao kurac po predavanjima, pa valjda imam veće pravo na diplomu nego ti jadni jadovi. Nije li tako? Naravno da nije. Budimo realni.

‘Pismo kršćanskoj naciji’

Najdraži novinar u Jutarnjem listu mi je Branimir Pofuk. Bez ikakvih dilema i strah me je da ga neće imati tko nasljediti, a netko će ga nekad, makar i za trideset godina, morati nasljediti. Ako bi me netko pitao kakav novinar želim biti za dvadeset godina, bez razmišljanja mu odgovaram - Pofuk. Naveo bih možda i Tomića, ali on je prvo brand, onda novinar. Bilo je obrnuto, ali prije mnogo godina i sad zasluženo uživa u pisanju kolumni. Jergović je priča za sebe, Čadež najbolji u svojoj kategoriji, a najbolji reporter - Krešimir Raguž. Daleko od toga.. E sad, ostaje mi taman mjesta za opciju najbolje novinarke. A to je bez sumnje jedna simpatična i neobična osoba koju primijećujete izdaleka i koja je osebujna u potpunosti - Tanja Rudež.

Prati znanost, piše objektivno, često ima ekskluzivne priče, a i neko istraživanje je pokazalo da je ona najčitaniji novinar Jutarnjeg lista. Ili najbolji, nije bitno.. Uglavnom, da nema nje i Jutarnjeg dva (gdje se vidim za onih dvadeset godina ), dnevnog podlistka s društvenim temama, ne bi bilo ni današnjeg dijela ‘Pisma kršćanskoj naciji’ autora Sama Harrisa.

Donosim vam ulomak, svakako ga pročitajte - naprosto je divan:

Svaka intelektualno poštena osoba priznat će da ne zna zašto svemir postoji. Znanstvenici, naravno, odmah priznaju svoje neznanje po tom pitanju. Religiozni vjernici ne. Jedna od veličanstvenih ironija religijskoga govora može se cijeniti po učestalosti kojom ljudi vjere uzdižu sebe zbog svoje poniznosti dok osuđuju znanstvenike i ostale nevjernike zbog njihove intelektualne arogancije.

A zapravo, ako bi koga trebalo suditi zbog arogancije, onda je to religijski vjernik koji vjeruje: stvoritelj svemira zanima se za mene, voli me i nagradit će me poslije moje smrti; moja sadašnja vjerovanja, uzeta iz Biblije, ostat će kao najbolji iskaz istine do kraja svijeta; svi oni koji se ne slažu sa mnom, provest će vječnost u paklu…

Prosječni kršćanin u prosječnoj crkvi slušajući prosječnu nedjeljnu misu dosegnuo je razinu arogancije jednostavno nezamislivu u znanstvenoj raspravi - a bilo je, istini za volju, nekih posebno arogantnih znanstvenika.

Izborni kompas Jutarnjeg lista

Ima jedna divna stvarčica na portalu jutarnjeg lista. Zove se izborni kompas i nalazi se na ovom linku. Sve što trebate napraviti jest odgovoriti na dvanaest stranica pitanja ukoliko želite vidjeti gdje se vaš stav nalazi na političkom koordinatnom sustavu ili na nešto manje pitanja želite li znati jeste li hdz-ovac ili sdp-ovac.

Moji rezultati su i više nego očekivani. Lijevo sam orjentirani liberal i gotovo sam 80 posto siguran da ću glasati za SDP. Odnosno, tek je 20 posto da ću glasati za HDZ. Bilo bi bolje da je preciznije, jer bi onda ispalo da sam nula posto za HDZ, ali i ovako je zadovoljavajuće.

Nije Mozart, nije James Bond

Nešto je između, ali je svakako dražesno.

Imam 20 godina i znam za koga ću glasati

Prvi susret s politikom dogodio mi se u prošlom stoljeću za vrijeme Domovinskog rata, odnosno neposredno nakon što mi se otac vratio iz akcije Bljesak. Taman je pokušao pokrenuti ‘biznis’ odnosno modernizirati farmu i za to mu je trebao kredit. Ne sjećam se gdje smo točno bili, ali se sjećam da je otac razgovarao s nekim naprasitim seronjom koji se baš u to vrijeme brzo obogatio. Mislim da je on bio jedan od dotičnih koji su ocu mogli odobriti kredit, odnosno proglasiti ga kreditno sposobnim, ne znam mu točnu funkciju, nije važno. Lik je došao mojem starom i rekao mu veoma iskreno i otvoreno; Miro, uđi u HDZ i dobit ćeš kredit. Miro nije htio jer je Miro u mladosti bio glumac, veseljak, dosljedan nekim svojim stavovima, a nije tada bio niti glup. Ili baš je?

Pogađate, Miro nije dobio kredit i sljedećih par godina ja sam direktno trpio psiho-fizičke posljedice toga. Ja i ostatak obitelji. Mogli bismo reći da je HDZ tako sasvim posredno utjecao na moje odrastanje, ali ne bih išao tako daleko jer tvrdim da sam se odgojio u potpunosti sam i da sam iz sranja u kojemu sam živio još dobro i ispao. Nevažno, HDZ je od tog trenutka prekrižen kao politička opcija u mom životu, a i kasnije, kada sam počeo razmišljati svojom glavom, uvidjeh tko su ljudi koji čine HDZ. Crkva, vjera u Boga, janjetina i mito, narodnjaci i thompson, uskoumlje i uskogruđe i prije svega jedna velika doza preseravanja.

SDP mi je tada, dakle, posao logičan izbor. No, iako sve teži k tome, moja opredjeljenja i simpatije, nisam nikad poželio biti član SDP-a, a niti sam siguran da bih, odnosno, da ću za njih glasati. Pokojni Račan bio mi je pretjerano usporen, Bandić mi je preagresivan i ne vidim što on zapravo radi u SDP-u, Slavko Linić mi je osoba ljigavija čak i od Polančeca, a to je teško, teško, preteško. Zoran Milanović mi se čini ok, nije umišljen, i bez obzira što ga moj dragi prijatelj smatra demagogom bez rezultata, mislim da je veoma sposoban. Upoznao sam ga na Motovunu, razgovarao s njim desetak minuta i osjećao se vrlo opušteno. Odgovorio mi je na sva pitanja i nije mi muljao, a tjedan dana kasnije dobio sam odgovor i na svoja novinarska pitanja. Dakle, i s novinarske i s ‘ljudske’ strane - Milanović je za mene pozitivac. Je li to dovoljno da glasam za SDP? Nije, ne mogu progutati Ljubu Jurčića. Neću vam muljati, bit ću iskren, ubola me njegova tomsonofilija u oko toliko jako da i danas plačem.

Što se HNS-ovaca tiče, s Čačićem imam jednu anegdoticu. Ništa strašno, doduše; prošle sam godine u Jutarnjem imao zadatak tijekom nove godine obići nekoliko hotela. Ne sjećam se u kojem točno zagrebačkom hotelu sam dočekao novu godinu (da, šampanjac..), ali se sjećam da sam bio prvi koji je čestitao čovjeku pored sebe - Radimiru Čačiću. On je sam sebi poželio pobjedu, meni se to nije svidjelo i čim sam skinuo novinarski smješak, stavio sam ljudski prijezir na usta.

Đurđa Adlešić i HSLS. Ahm, to je sasvim subjektivna priča. Đurđa je Bjelovar za vrijeme dok sam tamo pohađao gimnaziju sasvim lijepo dotjerala, pomogla stotinama ljudi i učinila ga lijepim mjestom za život. Imala ona diplomu iz Bosne ili iz Hrvatske ili je ne imala uopće, žena je sposobna. U prilog moje simpatije njoj ide i kazališna prošlost koja je povezala nju i mojeg oca poprilično jako, odnosno toliko intezivno da sam ove godine za Dan žena, dok sam pričao s njom u povodu posjeta žena veleposlanica Bjelovaru, doživio anegdoticu ugodniju nego s Čačićem. Đurđa mi je priznala da me ne može pogledati u lice i oči ‘jer sam fizički isti svoj otac’. Da mi nije laskalo - lagao bih. No, je li to dovoljno da glasam za HSLS i njihovu koaliciju? Nije, naravno. Možda da je uz nju druga mi omiljena politička osoba, Čehok, možda bih i razmislio o tome.

I što nam ostaje? Vesna Pusić mi djeluje ok. Jučer sam je na chatu Jutarnjeg upitao pitanje, dobio odgovor. U javnosti djeluje smireno i cool i apsolutna je suprotnost Jadranki Kosor, ženi s kojom sam u više navrata razgovarao, ali nisam mogao staviti ni onaj lažni, novinarski smješak na usta. Naprosto nisam. Htio sam je probosti oštrim predmetom zbog onih pomaganja djeci branitelja, zbog kojih sam ja pao na platnu listu fakulteta i naravno - neupisao sociologiju na filozofskom. Što je siromašan čovjek naspram djeteta branitelja? Ništa.

Dok se sve zbroji i oduzme i dok maknem loša sjećanja i ideologiju iz glave, donosim jednu, vjerujem, sasvim racionalnu odluku. Iako je to tajno, barem bi trebalo biti, meni je svejedno pa ću vam priopćiti: Glasat ću za HSU.

Upravo tako. Za Hrvatsku stranku umirovljenika. Zašto? Razloga je mnogo, ali najvažniji je što su ti starčeki napredniji od svih stranaka u Hrvatskoj (a koje poslovično čine mladi i perspektivni ljudi, nova garda, nova snaga i što li već) i to za nekoliko stotina godina. Zašto, pitate se? Zato što je HSU jedina stranka u Hrvatskoj koja se nije oformila oko ideoloških vjerovanja i lijevo - desno dogme. Oni su praktičari, udružili su se iz starih, ali praktičnih razloga. Usuđujem se vjerovati da će za navedenih dvjestotinjak godina stranke napustiti ideologiju i primiti se konkretnih razloga. Ne sakrivenih u socijaldemokraciji ili njihovoj desnoj suprotnosti.

Nadalje, kao dijete bloga, ne mogu ne uzeti u obzir da su vrlo rano počeli s korištenjem novih tehnologija i, čini mi se - ispravite me - imali su Youtube kanal prije HDZ-a. No, to nije razlog da glasam za nekoga, je li tako? Nije. HSU, nadalje, ima ono što nitko u svijetu nema - mladež. Zvuči nevjerojatno, ali da vas podsjetim, pogledajte video.

Idemo dalje. HSU-ovce optužuju da trguju sa ostalim strankama i da nisu dosljedni. Da se okreću kako vjetar puše. Ja bih rekao da su oni samo prokleto razumni, racionalni i praktični. HDZ je na vlasti? Ok, idemo s njima. SDP je na vlasti? Ok, idemo s njima. Nije nam bitno s kim smo, bitno nam je da idemo. Dosljedni su u onome što jesu - svojoj starosti - i to ih čini meni sasvim dobrim izborom za glasanje. Što ću ja dobiti od toga? Možda ništa, ali gledajte to dugoročno..