Krademo i seremo dalje. Hvala vam.

Mirno nedjeljno jutro uznemirili su hihoti što se kotrljaju već godinama nepopravljenom cestom malog mjesta podno Bilogore, tek pet kilometara udaljenog od gradića Bjelovara. U koloni jedan po jedan, njih desetak iz ‘gornjeg’ dijela sela, slikovito nazvanog Mala Bosna, krenuli su u ‘centar’. Tamo će u lokalnom društvenom domu, iz kojeg nerijetko trube harmonike upregnute u nekom svatovcu, obaviti svoju građansku dužnost. Ponosno će uzeti listić u ruke i nasmijanog obraza, kao da je demokracija samo za njih stvorena, zaokružiti jednoznamenkasti broj pored kojeg se vrli ime Sanadera Ive. Njihovog totema.

Dvanaestoro veličanstvenih u naše je mjesto došlo u ranim devedesetima. Živjeli su pored Sanskog mosta, protjerani su u nemilu rata. Prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, doktor, štoviše, omogućio im je pregršt socijalnih pomoći i kojekakvih ispomoći, valjda je imao grižnju savjesti jer je prethodno htio raskomadati Bosnu. No, oni to ne znaju. Tek je dio od njih pismen, imaju odlično pamćenje i sjećaju se onog što se događalo na njihovoj mikrorazini, ali nemaju mudrosti analitički i kritički gledati na politiku. Upravo zato što, rekoh, čak ni ne znaju neke osnovne povijesne činjenice.

Sinovi su im u Dojčland. Tamo rade na baušteli, u kafićima, konobare 12 sati dnevno i doma, ocu, majci i trima sestrama šalju novac da im se nađe za kafu. Oni su sami, ispočetka, radili kod lokalnih poljoprivrednika, za nadnice ili za nešto zemlje. Sad im posao više nije potreban jer su djeca odrasla (17 -22 god.), poudala se i otišla u svijet. Imaju već i unuke koji će, kao i njihovi očevi i majke, zarađivati pare u Dojčland i slati doma u Hrvatsku.  Zvuči odlično, ekonomija bi nam se trebala radovati. Samo što se ipak ne raduje, jer ti ljudi žive od zarade koja se ne oporezuje u Hrvatskoj. Ti ljudi, podsjetimo, žive i od onih pomoći što ih onomad Tuđman otuđio za svoje kupljene birače.

I nema što. Osam godina nakon njegove smrti, oni su mu i dalje vjerni. U očima Sanadera Ive, doktora također, vide sjaj Tuđmanove suze za pravednom Hrvatskom. S kojom oni nemaju veze jer su mogli, recimo, biti izbjeglice i u bilo kojoj drugoj zemlji. I nisu oni, makar se ovdje to zabunom može protumačiti, negativci u ovoj priči.

Negativci su domaći ljudi koji iz topline svojih domova osluškuju topot dvanaestorice kako idu na izbore. Komentiraju to gordo, gledaju s prijezirom i onda, gore nego da si metkom uha pročiste, ostaju u svojim kućama. Ne izlaze na izbore.  A kažu, istina je valjda, da je demokracija u nas razvijena. Nitko nema potrebu ići učiniti ono što sam ja, primjerice, išao činiti - rušiti postojeću vlast. Nama je očito u redu, kupili su nas dionicama koje sada evo, eksplodiraju od sreće.

I ne smeta nama što će nas opet voditi Jadranka Kosor. Žena-Bog koja se igra vrijednošću života. Ili Vladimir Šeks - čovjek alkohol. Damir Polančec - čovjek marioneta s tendencijom krađe. Ivo Sanader - europska marioneta s tendencijom lizanja dupeta Vatikanu. Ili neki drugi s kojima se još lakše pomirimo. Ako nam je dobro, pa neka kradu i dalje jer nama svima to očito odgovara.

A ti Milanoviću, znam da se nadaš snage u parlamentu i da ćeš tamo biti jak, ali što se brate nisi pojedinaca na vrijeme postidio i zgurao ih u nevažne redove? Što nisi rekao da ćeš za premijera? Što nisi Bandića Milana, Linića Slavka, Lučina Šime, Antunović Željke , i druge ti likove koji su u rangu Ivice retaaardiran sam Kirina otpustio uz riječi buntovne? Znaš da bi onda dobio izbore, i strpao ove u zatvor. I dobro ti Mrak reče, ova zeleno žuta koalicija će sada trgovati i još više izgubiti vjerodostojnost, pa neka je sto puta mi Đurđa mila.