Ljubav u doba kolere - impresije i pokude

Kao što sam ranije pisao, roman Ljubav u doba kolere miljenika mi Garcie Marqueza dobio je svoju ekranizaciju. Iako bi se moglo činiti da sam unaprijed osudio ekranizaciju slavnog romana kao lošu, prava istina nešto je drugačija - osudio sam ideju ekranizacije Ljubavi u doba kolere. I nisam se baš pretjerano prevario. Odgledao sam film i sad ide kratki revju.

Za početak ono o čemu sam već jadikovao. Zašto, oh, zašto snimati film latinskoameričke tematike u kojemu su svi glumci redom Španjolci i Meksikanci i Portugalci i Čileanci i španjojezikoznalci na engleskom jeziku? Da se privoli engleska publika? Taj me dio najviše zasmetao. Marquez je simbol španjolskog jezika, kulture.. i onda pristane na ovakvu blasfemiju? Oh, pobogu.

Druga stvar koja me zasmetala je ta što sam imao osjećaj da nedostaje glazbe. Kao da su štedjeli na soundtracku kojeg potpisuje Kolumbijka imamnajjebenijiglasikad Shakira. Scene rijeke Magdalene i đunglastih šumica Andi popraćene srcedrapateljskim stihovima su fakat odlične, ali ih je malo i nekako mi sve djeluje.. jeftino napravljeno? Glumci su manje više odgovarali opisu, od Benjamina Bratta, Johna Leguizama, Hectora Elizonda i drugih koji se pojavljuju u filmu, nemam pretjeranih zamjerki glumi. Vjerno prate upravo onakve likove kakvima sam ih zamišljao čitajući roman. Fermina Daza, glavna koka filma oko koje se vrti radnja i u koju se Florentino Ariza zaljubljuje pa potom tuguje 53 godine i pritom poševi cca 700 žena, sasvim je dražesna i ljupka, dok je Ariza papak kao i u knjizi. Ljutit otac Fermine još je jedan kul lik, ali nekako mi je.. slabljikav, bljutav.. nema snažnog osjećaja.

Kao ni cijeli fim. To zaista je ljubavna priča koju vrijedi pročitati, ali dogodilo se ono čega sam se bojao i što obično bude.. rijetko kada je redatelj dorastao zadatku pa da fenomenalnu knjigu pretoči u isti takav film. Ljubav u doba kolere je snimljena po jasno vidljivim pravilima, sve je obuhvaćeno, ima sve elemente koji revno prate roman, ali ništa više od toga. Naprosto kao da čitate knjigu na mute - da stavite slušalice na uha i umjesto da vam glazba bude pozadina, rečenica su vam negdje u drugom planu, bježe i trčkaraju i ne možete ih uhvatiti. Doslovna preslika romana na film.

Kao da su, primjerice, japanci napravili Robot-redatelja koji umije tehnički izvesti sve što je potrebno za dobar film, ali nema osjećaj.. nema onaj dodir, fali mu žllica Vegete, nedostaje mu nešto. Nema emocija. Ne dira vas. A to je priča koja bi trebala dotaknuti neke emocije. Mislim da znam u čemu je problem. Možda je redatelj (koji je za ovaj film trebao biti Guillermo del Toro, autor Panova labirinta ili Pedro Almodovar) pokušao omekšati latinskoamerički intezitet, njihovu vatrenost i snažne, dugotrajne odluke koje donose u trenucima bijesa, prilagoditi ih sjevernoameričkoj i europskoj publici. Ali čemu to? Ako želim gledati nešto bez imalo kvalitete i duha, pogledat ću bilo koji američki blockbuster. Pusti me da uživam u drugačijoj kulturi, posebice španjolskoj koja zaista nudi divan repertoar užitaka, od predivnih žena (kojih, priznajem, u ovom filmu ne manjka) do vijugavih rijeka.

Što reći na kraju? Pogledajte film, naravno, i pokušajte se uživjeti. Ako vam uspije - javite mi.

I had a dream

Noćas sam usnio da ću imati psa. Što je vrlo vjerojatno u nekoj daljnoj budućnosti. Zajedno s kućom usred šume i svime ostalim što sam zacrtao u sedmogodišnjem planu, koji se samo u protekla tri mjeseca drastično promijenio, a o čemu ću pisati uskoro. Nego, da ne duljim, usnio sam i kako ću ga nazvati (iako ne znam koje će pasmine biti) - Enter. A vi recite da to nije najbolje pseće ime ikad.

Eto me u svijetu blogorada!

Davnih dana, one mutne 2005. godine koja je bila prekretnica u mom životu zbog svih mogućih, zamislivih i nezamislivih prekida na koje sam naišao (veza, obitelj, kosti u koljenu, gimnazija/faks, Bjelovar/Zagreb, moja birtija, šmrc), vodio sam blog na blog.hr portalu i u njemu pronašao spas. Doslovce. Mogao sam neometano vikati, a bio sam dovoljno glasan da me čuje dovoljno velik broj ljudi. Feedback je bio odličan, komentara i posjeta more i sve super. Eh, onda sam počeo tražiti posao putem bloga i našao ga. I ne samo posao nego i štošta drugo, poput (bivše) djevojke, MFF-a i mnogih drugih stvari, ponajviše poznanstava. Eh, no onda je onaj spomenuti posao uzeo danak i ja više nisam stizao pisati blog. Godinu dana pisao sam nešto sasvim drugo, iživljavao se u tiskanom mediju da bih se prije par mjeseci opet vratio bloganju. I jako mi je lijepo ovdje, moram priznati, wordpress je odličan i iako nemam čistu domenu, stvari funkcioniraju ok, 200tinjak posjeta dnevno, nekoliko komentara po postu, meni taman koliko mi treba.

Ovih dana čitam kod raznijeh blogera kako su reklame na blogu loše, kako su reklame na blogu dobre, kako je zarada na blogu upitna, kako je zarada na blogu jasna i potrebna i bla, bla, bla. Najsuvisliji zaključak je taj da blog trebaš pisati ne za novac, nego za gušt i da reklame ne smiju utjecati na tvoje pisanje. S tim se slažem. No, da ne duljim, nego vam kažem što sam reći htio, a čemu je ovaj uvod prethodio. Pisanje na blogu mi se, dakle, višestruko isplatilo na zilijun načina, definitivno promijenilo život, dobre stvari uletjele su u pravim trenucima. Tako me prije par dana Borja pozvao da pišem blog za PlanB sajt i najavio kako će mi to biti plaćeno.

Eto ti šoka i nevjerice. Wow. Meni će netko plaćati da pišem na blogu? Divotica. Krasotica. Cifra je aposlutno nevažna, namjera i učinak su važniji i osjetljivi. Ali tu se javio prvi problem. Pritisak. Znate kako je.. trebaš nešto napisati i isporučiti, ne možeš navlačiti čovjeka, ne možeš navlačiti sebe. I onda čekaš trenutak inspiracije i što se dogodi? Klikneš na plavu F ikonicu u browseru (Flock rules!), otvoriš svoj omiljeni Facebook i shvatiš da imaš stotine tisuća blesavih rekvesta i da ti to silovito udara na spolovilo! Oh, udara i udara. I odlučiš potom, glave hladne, da je Facebook za tebe mrtav prije nego što netko od tvojih prijatelja postane mrtav.

O tome, i mnogo više od toga, pročitajte u mojem prvom 2 be paid for postu na planB stranici. Inače, na toj će stranici blogerski aktivno sudjelovati svi autori magazina PlanB, a ideja je, kako navodi Borja u današnjem postu, stvoriti mali kolaborativni blog poput Pollitike gdje će mnogo ljudi pisati o mnogo divnih stvari i svijet će opet biti divno mjesto i mi ćemo se složiti da blog je mrtav, ali nije baš toliko mrtav, ali niti toliko živ koliko je bilo pisano u prošlu subotu u članku u Obzoru lista Večernjeg.

Budući da gibam za provinciju ovijeh dana, svima želim ugodne blagdane, da potrošite što manje novaca i da zajedno sa mnom molite Boga da nam pošalje još ponešto pahulja bijelih.

Beatnix

Dok se ja zajebavam drugim stvarima i ne pišem ništa na blogu, eto vam nešto na što sam naletio. Bezveze, ali fora.

Ubili smo djeda mraza, krvava je bijela staza..

Da ja ove godine ne pišem ono o čemu obično pišem u ovo vrijeme, predblagdansko licemjerno, evo vam tute jedan linkić na post od drage mi Mastermajndice pa se lijepo složite s njom u komentarima, ali i u konkretnim postupcima.

Nego, jel’ ta pjesmica iz naslova komunistička originalno ili su mi to prodali? Ok, idemo dalje na ono što sam vam htio napisati.

Kako to i biva, snovi su mi omiljeni dio ne samo noći/dana, nego života i manje više se prema njima ravnam u svakodnevnim situacijama. Obično se ono što snivam i obistini. Kad mi neki član obitelji strada na bilo koji način, kad se ljudima u mojoj blizini nešto dogodi, kad se nešto treba meni dogoditi, bilo što slično, sanjam to. Sjećam se toga sutradan i to se uistinu i dogodi. Ne kontroliram te snove, ne dolaze u logičnim razmacima, ponekad ih nemam mjesecima, ponekad svakodnevno. Eto, pa se ljudi i dalje čude kad im kažem ‘da, ja znam da ću se masno obogatiti i znam točno kako jer sam to sanjao’.. Samo se vi čudite, meni je ok vjerovati da netko još ne vjeruje u snoviđenja.

Ili primjerice, kad sam dovoljno potišten ili dovoljno sretan, oko sebe poremećujem slabije strujne krugove; drugim riječima gasim lampe, smrzavam mobitele i računala i par puta sam u životu pokušao nositi digitalni sat na ruci kao dječarac, ali svaki bi riknuo nakon stavljanja na ruku pa nema smisla previše. Nisu to neke posebne moći, niti ja na njih tako gledam, već kao na određen osjećaj, karmu, činjenicu da sam vodenjak ili da sam odrastao u blizini vračara i fakat mi nije čudno susretati te super nadnaravne impulse

Tako sam baš neki dan imao prilike susresti jednu osebujnu osobu čiju osobnost, karakter i utjecaj, uvjetno rečeno, ne mogu opisati u par riječi, niti ih ja pronalazim. Kako se ne želim dovoditi u situaciju klevetanja, neću vam reći tko je on, no natuknut ću da je riječ o doktoru određene znanosti koji je, izmeđuostalog, svećenik Katoličke Crkve, učenik sadašnjeg Pape, a koji ima na mobitelu fotku Ratzingera kako uživa u pilećoj bocki (batku, za Međimurce :P), umusan do kape. Ok, mogli smo i bez te informacije, ali totalno je cool. Informacija, mislim. Mladog su mi gospodina predstavili kao iznimno utjecajnu osobu zaduženu za čuvanje ugovora između Vatikana i RH. Moderna inkvizicija, rekao bi kolega,kod kojeg su se sljedeće scene odvijale, u šali.

Enihu, ja sam se s dotičnim gospodinom, prije no što sam zapao u delirij BrendiCole, cijelo veče svađao oko brojnih, raznovrsnih, pametnih i glupih stvari. U jednom je trenutku ta svađa stvarno bila oštra, no sada se više ne sjećam oko čega je točno bila. Ono čega se sjećam, dapače, ostalo mi je urezano u pamćenje, jest to da se mladi gospodin želio oko nečega kladiti sa mnom. Ukoliko bih izgubio, bio bih njegov na 24 sata. Ne znam točno u kojem smislu. Ali znam da je desetak ljudi u prostoriji, koji su očito izgubili neke oklade, glasno prosvjedovalo, odnosno na sve su mi načine pokušali reći da se ne upuštam u to. Prosudih njihove oči, najednom isprazne i kao zavedene, pa se nisam kladio da mi mladi gospodin (ne) može dovesti pred oči baš bilo koju utjecajnu osobu kako je on tvrdio.

Kasnije su se događale još brojne čudne stvari, odnosno ono što bi možda drugima bilo čudno, ali ja sam s relativnim mirom u sebi prihvatio činjenicu da je dotična osoba znala neke stvari o meni, mojim roditeljima, pa čak i mojem zdravlju koje nije mogao znati nitko drugi osim mene. U jeku svađe pale su tu i prijetnje kako, ukoliko ne prestanem inzistirati na nekim stavovima (mahom antikršćanski.. ) će mi se nešto loše dogoditi. Nakon što sam utvrdio da to fakat nije u kršćanskom duhu, dotični mi je odbrusio da nemam pojma što kršćanski duh je, što je Crkva i koliko je duga njena ruka, moćna i snažna.

I onda, kao ni sada, ne sumnjam niti jednim atomom svojeg tijela da Crkva nije najmoćnija organizacija na svijetu. Da ne drma politikom, da ne drma ljudima i da pritom ne koristi sve; od jeftinih psiholoških trikova, pa do snažnih ličnosti, medija i i ljudi s nadnaravnim sposobnostima kakav je bio mladi gospodin. A koji je bio ljutit jer je očito shvatio da se čovjeku koji nema ništa (ja) - ne može uzeti ništa. I da je čovjek poput mene, davno usnio svoju sudbinu. I zna da će još toliko puta biti na koljenima, na moralno - financijsko - egzistencijalnom dnu, ali ga veseli činjenica da je instinkt za preživljavanje u njemu jači od bilo koje Crkve. Te da je vjera u sebe jača od vjere u bilo kojem drugom smislu. Možda zato ne trebam skrivati pogled pred takvim ljudima koji svojim dubokim očima vide tvoju nezaslužnu dušu i koji znaju stvari od kojih se naježiš.

A možda je to sve od BrendiCole..

Kategorija posta: magical (,) realism..

Novi Jutarnji, PlanB, svašta nešto.

Od danas, odnosno od sutra, na kioske dolazi Jutarnji list u novom izdanju, novom ruhu, obleki, čemu li već. Danima se mudro promovira novi dnevni prilog Hej koji nije loš i koji je fora, ali ne nešto što bih ja listao, i kad pohitate kupiti Jutarnji da vidite Hej, zapravo vas dočeka jedno veće iznenađenje, a to je novi dizajn Jutarnjeg lista.

Ajmo u glavu: Dobar je, ozbiljniji, moderniji. Napokon dnevne novine imaju moderan font (a kojeg je u modu na naše prostore uveo PlanB :D) i prijelom gdje ogromni senzacionalistički naslovi ne iskaču iz svakog centimetra, nego su pristojniji, tekstovi su s više podataka, ima više sitnih detalja koji su nam nedostajali, više informacija.

Doduše, teško je iz moje pozicije govoriti o tome jer sam posredno ili neposredno u tome i dio toga (makar više nisam u Jutarnjem) i znam kako i zašto nešto.. ali objektivno gledajući, sviđa mi se prijelom, sviđa mi se novi dizajn. Poput svoje kolegice, primijetit ću da je naslovnica mlaka i da se treba naviknuti, ali ok.. ide sve na bolje. Kao i općenito u novinarstvu, neke će se stvari, po svemu sudeći, malo promijeniti, bez obzira što se po forumima viče o amaterizaciji medija ili što su ljudi uvjereni da naklade novina diljem svijeta padaju..

Druga, nimalo manje bitna stvar. Novi PlanB, časopis koji se tradicionalno reklamira sistemom od uha do uha, odnosno od bloga do bloga, i koji sad već ima svoju publiku, ovih će se dana pojaviti na kiosku. Kao i svakog mjeseca, Borja je predstavio sadržaj pa pogledajte kako to izgleda na novoj, odlično, jednostavno i pregledno dizajniranoj stranici magazina PlanB gdje možete pročitati kaj sve ima nutri. Budući da na naslovnici piše ‘Najbolje Seks Aplikacije’ (lol, Borja, senzacionalisto! ), uvjeren sam da ćete imati o čemu čitati.

A sada vam evo jedan razlog zbog kojeg ovaj broj PlanaB ne smijete propustiti. Došao je red i na mene da natipkam pokoju o svojem ljubimcu pa ćete u ovom broju moći pročitati članak (čiji editor’s cut nisam vidio.. :P) Gabriel Garcia Marquez i Nobelova nagrada za mir. I ne, nije pogreška, znamo da on nije dobio Nobela za mir nego za književnost, ali vi možda ne znate koliki je politički utjecaj ovog pisca pa si o tome ponešto pročitajte. Doduše, par tisuća znakova je bilo premalo da suvislo uobličim 60 godina političke karijere, ali sam barem dio pokušao prenesti čitatelju. Kritihe i pohvale primam ovdje, a kako izgleda prva stranica članka možete vidjeti tute desno. Fala i doviđenja.

Zagrebačka banka poklonila milijun kuna Aristonu u nagradnoj igri!!

Prije nekih mjesec dana, kada sam se bavio svim onim silnim peripetijama oko pokretanja samostalne djelatnosti, otvorio sam poslovni ‘jedan za sve’ paket u Zagrebačkoj banci. Poslovni referent, kako li se to već zove, je bila (i dalje je) jedna ugodna teta koja pošteno radi svoj posao. To mi je najbitnije od svega. Ugodnost prema klijentu, osmijeh na licu i spremnost da mi u svakom trenutku izađe u susret. U takvoj mi situaciji nije problem dati 20 kuna mjesečno više za bankovnu uslugu koju mogu dobiti u bilo kojoj drugoj banci.

E sad, kako sam ja natprosječno zaposlen mladac koji nikako da ode u Bjelovar preko tjedna i podigne si karticu, uzdao sam se u Hrvatske pošte. Uzalud, jebote, koji im je falus? Naime, poštar je uredno dostavio na moju privremenu adresu mjesečni izvadak tekućeg računa (i to već 12 mjeseci za redom, bez problema), ali mi nije mogao ostaviti karticu koja čak i nije išla preporučeno, tako mi barem rekoše. Koji k? Nije mi se dalo maltretirati ženu da ponovo šalje pa sam obećao doći što prije po nju. No, sjela plaća, ja nisam podigao karticu, a trebam dignuti novce. Ništa, uzmem žig, ugovor i osobnu jer znam iz nekog prijašnjeg iskustva da ću vjerojatno moći ispisati virmanček i dobiti pare. Tako i bi, žena mi to sve sa osmijehom učini i ja podigoh dio plaće. Kraj priče. Ide nova priča pa onda tek zaključak.

Moj kvart (Savica) je super kvart. Starački i u ruševinama, ali odgovara mi što nije urban i što mi je sve na nosu, samo se trebam spustiti s platoa. Jedina zamjerka dok sam prvih dana prošetavao kvartom je bila ta što nema Zagrebačke banke u blizini. Oh, boga mu, barem bankomata! I ništa, godinu dana ja uredno odlazim na razne adrese bankomata i banaka Zagrebačkih, ali u mom kvartu se uporno ništa ne događa po tom pitanju. Sve do jučer.

Cimer i ja smo opet u fazi trčat ćemo svako drugo veče po nasipu Save rijeke divne i bistre zdravlja našeg radi pa smo to učinili i jučer. Jedva hodam danas, nebitno. Vraćamo se već u kasnu uru, magla krenula lagano gutati obrise Savice kad li moj cimer oduševljeno ustanovi da eto tamo, prekoputa naše zgrade pa malo lijevo, sakriveno ispred klupa narkomanskih, stoji još jedan veliki plato i na njemu Hrvatska lutrija. (Ovo je zasebna priča s njim i lutrijom, tj. njegovom majkom i praznovjerjem, ispričat ću vam je drugom priliom) Gdje, ja ne vidim, pa gdje jebote, svuda se okrećem i na kraju ustanovim da tamo uistinu je Hrvatska lutrija.

- Ah, eno je tamo, odmah pored Zagrebačke banke - ustanovi vrli Ariston i tek četiri sekunde kasnije informacija izgovorena od mojih usta stigne do mozga mi sivog i ja shvatim što sam rekao. Naime, Zagrebačka banka tamo lijepo stoji pa vjerojatno godinama i čeka da je ja otkrijem. Debil, kreten slijepi, koliko sam si vremena mogao uštedjeti u ovih godinu i sitno dana.

Ok, danas ja idem pohoditi tu banku. Sve lijepo, sve pet, čekam u redu, imam osobnu, imam broj računa, imam čak i onaj virman posredstvom kojeg sam zadnji put podigao pare ( i to nemalu svotu, podsjetimo, radi se o stotinama tisuća kuna hrvatskih, krasnih, lakopotrošnih ) i neće biti problema. Dodajmo tome moj urnebesno prilagodljiv šarm koji svaku tetu u dućanu i šalteru osvoji, a ponekad je tako izražen i upečatljiv da i sam bankomat mi se nasmije dok mi isplati novce, pa tako nema sumnje u pohod moj.

Faza jedan. Teta me čudno gleda. Nije joj jasno što ja hoću. Tko sam ja uopće. Teto, ja sam pravna osoba sad, valjda, imam neke pare, trebao bi da ih dignem, žena doma gladna, djeca sirotinja. Teto, molim vas, ionako sam to već uspio bez kartice u poslovnici drugoj vašoj, ne mogu ni do Bjelovara po karticu, dekintiran sam. Ali teta je od čelika. Ne da se, valjda joj dijamantom ne bih ćud presjekao. Reče mi da su mi tamo izašli u susret i da ona ne vidi razloga tome. Nemaš karticu - nema para. No, za svaki slučaj teta odlazi na konzultacije.

Iz mračne sobe vraćaju se tri žene. Drže u rukama svojim pravilnika četiri. Listaju, došaptuju se, jedna me cijelo vrijeme posmatra, znojim li se, nervozan jesam li i prevarantima slične simptome na licu mome traži. Ja stopostotni kuler. Naherio se na bankovni šank, gledam lijevo, gledam desno, režem ih pogledom, osvajam osmijehom. Pa me teta pita zašto sam ja došao baš u njihovu banku. Pa joj krenem ispričati priču o trčanju i nasipu i kako sam sretan što sam ih otkrio jer ja živim tri zgrade dalje pa joj šatro jasno pa me opet sudi.

Ništa, padne odluka. Kako mi se zove referentica? Tako i tako. Ona zove Bjelovar i dobiva dopuštenje. No, i dalje je nesigurna i ne donosi odluku, ne zna hoće li mi isplatiti, red se iza mene gužva, prošlo je dvanaest sati, sad već uru vremena stojim tamo naheren, ljudi misle da kredit dižem, bakica me nagurava štapom, majka i trudnica, žena domaćica broji mi bogove kršćanske i keltske i sve što joj taj čas na pamet padaju, a ona se i dalje premišlja.

Imaš li kod sebe žig? Imam, japadašta, imam. Evo ga, turim, kad li na njemu piše novinar/urednik , samostalni djelatnik. I tad nastaje muk. Bankom se prolomi oblak tišine, smrakne se pa naglo, kao u trećem dijelu matrixa, osvane.

Teta nabaci osmijeh, raskopča košulju za jedno puce pa me upita nesigurno, novinar si? Da, kažem, iz Jutarnjeg (ne da mi se objašnjavati da sam iz Sutra, još nepostojećih novina) i tu najednom sve počne teći tako tečno da je bilo milina. Odmah sam dobio pare, uz nekoliko komentara, oh sused, pa ne budete valda pisali o nama, joj pa nećemo valjda u novine, joj pa nismo znali, joj, uguz, uguz, joj uguza li!

Uzimam pare, osmijeha kulerskog, okrećem se i lijepo zahvaljujem, već sam na izlazu, a teta viče za mnom.

- Susjed, nema nikakvih problema, samo vi nama dođite, možete i bez kartice, nije bitno, sad vas poznajemo, samo dođite.. ako i nemate para, ha ha, dat ćemo vam - hihoće se koketno, dražesna gospojica na sretnom završetku ove pričice o Zagrebačkoj banci koja lijepa li je i dobra i baš je super i volio bih da me plate za ovaj oglas.

Što više da vam kažem. To je sigurno zato što sam crnac.

Nevjerojatna i tužna priča o dvije zalogajnice

Obje su smještene u istoj zgradi. Veličinom se ne razlikuju, kvalitetom hrane i ponudom još manje, cijenama su tu negdje. Prva ima fenomenalne palačinke, druga ih, koliko sam shvatio, nema ili ima samo ponekad.  A priča ide ovako:

U prvoj zalogajnici radi jedna marljiva i draga žena u svojim ranim pedesetima ili kasnim četrdesetima. Ima zaposlene dvije ili tri kuharice, jedno je vrijeme imala konobarice, ali sada uglavnom konobari sama. S radom počinje ujutro oko osam, a završava u kasnim podnevnim satima. Težak kruh, priznajem, jer žena prohoda kilometre i nasluša se budala. Posebno onih budala koje rade prekoputa u velikoj plavoj zgradi. Specifičnost te velike plave zgrade je ta što u njoj ima masa lažnjaka. Znate, onih ljudi koji nisu ni na kakvoj bitnoj poziciji, niti se bez njih ne može, ali oni misle da su nezamjenjivi. I iskreno vjeruju da netko brine oko njihovih savjeta o tome gdje kupiti skupocjeni sat i ili ormarić za četiri tisuće kuna. A Hrvati ili su toliko svi bogati ili vole gledati lijepe slikice stvari koje si ne mogu priuštiti pa kupuju takvu tiskovinu. Trendu toga u prilog ide i novi časopis Insider kojeg sam eto i prolistao. Pretenciozno naslovljena tema: Rupert Murdroch, Bill Gates i Google u borbi za MySpace&Facebook nešto nešto web 2.0 nije mi baš… ono, loše. No, dobro, shvaćate o kakvim ljudima govorim. Imam puno polupoznatih prijatelja koji se ful kuže u te neke moderne stvari i baš smo si kul, ono totalni smo jebeni japiji i ono, ful koristimo život. Baš kao što je napisao onaj užasni američki pisac Kerouac - kuže život. Ali s navodnicima veličine saturna.

Eh, i onda se takvi ljudi spuste u tu zalogajnicu. Vjerojatno im je to nevjerojatno kul i kada s prijateljima pričaju o svojim ispunjenim životima, spominju kako ono, totalno je in imati malu zalogajnicu na kantunu u kojoj ručaš.. No, ni u kojem trenutku ne spuštaju taj svoj snobovski gard pa si dopuštaju da prigovaraju. Jao, što mrzim tu sortu ljudi. Evo nekidan, stoji lik na blagajni ispred mene i stane napadati nedužnu trgovkinju riječima: Kome ću ja uzeti pare ako ova smrznuta riba opet ne bude dobra? Kome, hoću li vama? Jamčite li vi za nju? Kome? I papak stane toliko napadati ženu da se ona skoro rasplakala. Što ona ima s tim što netko zamota loš proizvod? Mislim, papčino, nije do nje. Vidio si da je datum ok, dakle ne prodaje ti staro, što je mučiš? Lik je izašao i dok sam stigao na red malo sam je pokušao nasmijati i zabaviti jer mi je bilo žao, ali stvarno žao što mora trpjeti debile.

Eto tako i ovi debili u zalogajnicu što zalaze. Dakle, u jebenoj kvartovskoj zalogajnici si. Zašto očekuješ da će posluga biti vrhunska? Idi u jebenu Esplanadu ako želiš da ti netko stavlja prst u šupčić, ali nemoj jadnu ženu kojoj odličan ručak platiš 20 kuna maltretirati što nije stigla doći do tebe u trenutku kad si stigao. Imala je, naime, još dva stola za poslužiti i složiti četiri tanjura, i naplatiti dvojici što su stajali i nervozno komentirali kako im se žuri. Hej, daj ono, stanite malo, jebo vas. Što je mučite? Ne vidite da se žena trudi, da se ubija od posla i da je ponekad dolazi maltretirati neka žena koja joj je u nekom rodu i koja joj ispije živce i uvijek besplatno jede, i da joj dolazi jedna kvartovska baba koja joj na dvadeset minuta okupira cijeli prostor svojom ogromnom guzicom i još smrdljivijim i zlim, baš zlim komentarima. Ja to, naravno, ne bih trpio niti deset minuta niti bih ikad radio u ugostiteljstvu ni na kojoj razini. To je uvlačenje i ništa više, ne hvala.

Ali ova žena je primorana. Vjerojatno ima muža alkoholičara koji je mlatara doma ili je taj muž bolestan, a lijekovi su skupi. I vjerojatno je imala krvavo težak život, babetinu za majku koju mora dodvoravati, djecu koja nisu zalužila da imaju normalnu majku ili nešto treće. Vidiš joj to u očima, točno joj čitaš sljedeće: Oprosti mi, jebeno mi je žao što ti ne mogu ponuditi vrhunsku uslugu, ali se trudim i dajem maksimum od sebe. Molim te, ostani, pojedi, ma platit ćeš drugi put, samo dolazi da imam za život, da zaradim koju kunu. Eto, te joj riječi čitaš iz očiju i dođe ti prokleto žao te žene i onda ne vičeš na nju kad ti umjesto tartara donese ajvar ili kad ti umjesto slanog krumpira donese rizibizi. Ne budeš bahat, nego ponizan. Jebote, a svi s krunicama oko vrata.

Druga zalogajnica je sasvim druga priča. Tamo radi cijela obitelj. Međusobno se pokrivaju, jedno drugome uskaču i kako to biva kod ljudi u takvim obiteljima, imaju gard na onoj razini na kojoj se meni gadi. Kuharica, majka i konobarica je glasna i neugodna. Provaljuje neke bedaste fore, započinje razgovore u krivo vrijeme, bahati se jer joj cijelo vrijeme u pozadini muž i  sin (?) to odobravaju. Ono, zajedno su jaki, ne brinu se, zajedno će sve napraviti. Nema veze ako izgube jednu mušteriju, za čas će doći netko drugi. Kad te ta žena pogleda, u očima joj vidiš hladnoću. Njena djeca vjerojatno nemaju sretno djetinjstvo. Ona je jedna od onih koja će se derati na petogodišnje dijete jer mu je ispao sladoded i neće mu kupiti drugi. Ona je zla učiteljica matematike, oštra i nadrkana teta u referadi, kučka iz fensi tiskovine što prigovara ako joj daš novčanicu od sto kuna i prezrivo te gleda ako nisi pošmrcao i posljednji atom hrane s tanjura ili ako si, ne daj Bože!!, sjeo za stol s nekim i naručio samo cocktu na tih 15 minuta.

Zaključak je logičan: E jebat ga ako ću ikad više jesti u drugoj zalogajnici!