balonska odmazda

Ne znam jesam li vam to spomenuo, ali u nizu mojih fobija i stvari koje ne mogu progutati, koje mi smetaju i kojih se ježim, nalaze se i divna, šarena stvorenja - baloni. Eto, ne bi čovjek rekao, ja mrga, mrcina, balon malen, plah i isprazan, a ja ga se bojim. Ta tko je tu lud? Ja? Vjerojatno.

Priča ide ovako. Jednog davnog dana u dalekoj zemlji Nedođiji, živio mali Ariston. Kako Nedođija bješe selo, mali se Ariston igrao životinjama, raznim. Tako je uvijek bio okružen s najmanje dvije đukele, od pet do deset mačaka, svitama raznih pernatih životinja (koje ne jede ne iz nekog uvjerenja ili sažaljenja, nego zato što su prljavije od svinja) i svakakvih nekakvih divljači, bizona, vukova i ponajviše krava.  I živio je u skladu s njima, čak i s guskama koje su ga naganjale po dvorištu jer su bile veće od njega, i ničega se nije bojao i sve je bilo super.

Osim životinja, Nedođija je bila mjesto gdje su živjele i mračne sile. Bijaše tu duhova, utvara, prikaza, energetskih projekcija pandimezionalnih sila, slučajnih prolaznika/putnika vremena, božjih i vražjih stvorenja, i onih najgorih čudovišta - ljudi. Nikoga se mali Ariston nije bojao. S duhovima se igrao skrivača, sa Sotonom je tikve sadio, a sa svecima se Bogu molio.

Nedođija, divna i prekasna, bila je gotovo idilično mjesto za život. Sve dok jednog dana, na proslavi jednog od rođendana malog Aristona, mislim da devetog ili desetog, siguran nisam, nije se dogodilo nešto čudnovato, nešto što je poremetilo silu, uzburkalo duhove, pojebalo ravnotežu svemira, ugrozilo funkcionalnost vremenskih matrica i uzrokoval404 error u Matrixu!

Naime, Ariston je napuhavao balon i balon puče. I ne znam, nekako, ne znam kako, balon završi u oku Aristona koji je plakao sljedeća tri tjedna koliko ga oko boljelo. Od onda, Ariston nikad više nije u ruke primio to najlonsko zlo, tu zračnu utvaru, tog napuhanog stvora. Izbjegavao sam ih na sve moguće načine, bježao od njih, bojao ih se i nekako je to ostalo u meni. Bježi brate s balonima.

Jučer. Oh, jučer. Mala seka slavi osmi rođendan. S nekoliko klinaka i klinaca partija. Oni svi mahom generacija 2000/01. Kako sam ja bio zadužen za čuvanje, prometnuo sam se u održača  atmosfere. Morao sam biti strašilo, klaun, lotra za penjanje, osoba za gađanje oštrim predmetima, tortom i.. i.. nemate pojma koliko osmogodišnja djeca mogu biti zla! Istinski i esencijalno zla. Uglavnom, sve sam preživio i sve je bilo ok. Dok se nisu sjetili napuhati 50 balona i maltetirati me njima.

Kako da osmogodišnjem djetetu objasniš da se bojiš balona? Nikako. Šutiš i trpiš. Još dva ovakva rođendana i moja je fobija izliječena.