Zagrebačka plava zvijer je na cesti

A možemo ga zvati i Blue thunder, Blue beast.. ma kako vas volja. Glavno da je on u super voznom stanju, startan, malen - dušu dao za ubacivanja pred semaforima i parkiranja na najčudnijim mjestima. Najvažnije od svega - tjedan dana nisam vidio smrdljivog tramvaja i na posao sad stižem za pet minuta prečacem (više sna, više sna!), dok mi je javnim prijevozom, uz dva presjedanja i najprometnije govno u gradu - križanje Držićeve i Vukovarske - trebalo ponekad i do 50 minuta. A ne bi čovjek vjerovao jer Savica i nije toliko udaljena od Martinovke.

Za sad još uvijek imam ZG tablice što je fora, iako bi veća fora bila da su BJ pa da se pravim glup kad se ono, na rotorima (koje prezirem!) fino ubacim i oduzmem prednost.. No dobro, dok ga prepišem na sebe i dobijem BJ tablice, dotle sam ja već stari znalac po ZG cestama.

Mislio sam da će biti više problema i da ću se dulje navikavati, ali prvih 500-injak kilometara i poprilično sam komforan, čak i najluđa vozačica s kojom se ikad vozih - šefica Barbarella - kaže da naprosto imam osjećaj za vožnju. Što meni i nije novost jer sam i ja takvog mišljenja, ne vozim valjda za džabe auto od 12te godine. Vidjet ćemo dok stigne njezin Seat Leon, duguje mi neke kilometre..

Od spomenute šefice sam ga i kupio, a povijest našeg odnosa kaže da sam se u njemu vozio prije nekoliko godina kad sam je tek upoznao. Nakon toga sam se u njemu vozio još mnogo puta pa je roba bila, jel, provjerena.

I, dovraga, valjda si neću ovim postom kojeg iz praznovjera odgađam zacoprati neko cestovno sranje.

Inače, autić se zove dejvu matiz, u uporabi nekih osam godina, poprilično očuvan i još ga uvijek nisam oprao otkako sam ga kupio. Al’ promjenih ulje i provjerih pritisak u gumama, da ne bi bilo da ne pazim na njega.

Neka se nitko ne uvrijedi, ali biti pješak u ZG i ovisiti isključivo o ZET-u je naprosto biti građanin drugog reda. A moja neovisnost je nešto što se ne može platiti.. svi vodenjački zodijaci uvijek kažu isto - oduzmi vodenjaku neovisnost i oduzeo si mu život.

Jest da ću sljedećih sedam godina plaćati ratu kredita od 50-ak eura mjesečno, al’ kontam da ću nekako već preživjeti. Ne radim čitav dan za badave.. Zapravo, ono što zaradim pišući za PlanB ide za auto, gorivo i kredit.

Pa kad smo kod PlanaB, novi je broj na kioscima. Ovaj put imam neki sitni tekst u blogosferi i jedan poveći u kojemu vam donosim razgovore s našim mladim, perspektivnim glazbenicima - Zitom Vargom, Marcom Grazianijem, Đanom Kahriman i Marinom Marasom. Uz to, pregršt je dobrih tekstova, a posebno mi se sviđa onaj od kolege Kaštelana iz Slobodne Dalmacije - Život ribara. Pročitati svakako.

Awareness test - predobra fora

http://www.dothetest.co.uk/

Naprosto pogledajte.  Prejebeno.

Star Trek/Brokeback Mountain parodija

Prvo sam otkrio jednu, a onda shvatio da ih ima nekoliko i da su sve podjednako dobre.

Kreće nova ekranizacija Marquezova romana

Nakon relativno neuspjele filmske adaptacije Ljubavi u doba kolere, i to mahom zato što su napravili englesku sapunicu sa španjolskim glumcima, ovaj će mjesec krenuti snimanje filma “O ljubavi i drugim demonima”. Za one koji nisu pročitali knjigu, riječ je o istinitom događaju na koji je Garcia Marquez naišao kao mlađahni novinar - pronađen je kostur djevojke s nekoliko metara dugom kosom, netaknutom nakon 200 godina pod zemljom.

Garcia Marquez potom je napisao knjigu temeljenu na tom događaju, dajući mu sve elemente romana. U biti se radi o vrlo prosječnom romanu, ali kao i svaki drugi Marquezov prosječni roman u odnosu na ostale pisce, radi se o vrhunskom djelu.

Redatelj će ovaj put biti Hilda Hidalgo, snimanje počinje ovaj mjesec u Cartageni, a koštat će 2 milijuna dolara. Glavnu ulogu igra 13-godišnja djevojčica Eliza Triana i ja se iskreno, najiskrenije nadam da će biti a) na španjolskom i b) da će film uspjeti uhvatiti djelić markezovštine na platno.

Iako je to užasno teško jer on nije pisac dijaloga, već opisa. Ali ok, vidjet ćemo.

Pogođaj

Noćas sam uspio usnuti. Nakon gotovo četiri dana i četiri noći. Morao sam se, doduše, napiti da to postignem. Ove noći kreće nova serija nesanice. Ovaj put zbog drugih razloga. Što reći nego - držite mi fige.

Pogođaj = pokušaj + pogađati

Ljubav u doba kolere - impresije i pokude

Kao što sam ranije pisao, roman Ljubav u doba kolere miljenika mi Garcie Marqueza dobio je svoju ekranizaciju. Iako bi se moglo činiti da sam unaprijed osudio ekranizaciju slavnog romana kao lošu, prava istina nešto je drugačija - osudio sam ideju ekranizacije Ljubavi u doba kolere. I nisam se baš pretjerano prevario. Odgledao sam film i sad ide kratki revju.

Za početak ono o čemu sam već jadikovao. Zašto, oh, zašto snimati film latinskoameričke tematike u kojemu su svi glumci redom Španjolci i Meksikanci i Portugalci i Čileanci i španjojezikoznalci na engleskom jeziku? Da se privoli engleska publika? Taj me dio najviše zasmetao. Marquez je simbol španjolskog jezika, kulture.. i onda pristane na ovakvu blasfemiju? Oh, pobogu.

Druga stvar koja me zasmetala je ta što sam imao osjećaj da nedostaje glazbe. Kao da su štedjeli na soundtracku kojeg potpisuje Kolumbijka imamnajjebenijiglasikad Shakira. Scene rijeke Magdalene i đunglastih šumica Andi popraćene srcedrapateljskim stihovima su fakat odlične, ali ih je malo i nekako mi sve djeluje.. jeftino napravljeno? Glumci su manje više odgovarali opisu, od Benjamina Bratta, Johna Leguizama, Hectora Elizonda i drugih koji se pojavljuju u filmu, nemam pretjeranih zamjerki glumi. Vjerno prate upravo onakve likove kakvima sam ih zamišljao čitajući roman. Fermina Daza, glavna koka filma oko koje se vrti radnja i u koju se Florentino Ariza zaljubljuje pa potom tuguje 53 godine i pritom poševi cca 700 žena, sasvim je dražesna i ljupka, dok je Ariza papak kao i u knjizi. Ljutit otac Fermine još je jedan kul lik, ali nekako mi je.. slabljikav, bljutav.. nema snažnog osjećaja.

Kao ni cijeli fim. To zaista je ljubavna priča koju vrijedi pročitati, ali dogodilo se ono čega sam se bojao i što obično bude.. rijetko kada je redatelj dorastao zadatku pa da fenomenalnu knjigu pretoči u isti takav film. Ljubav u doba kolere je snimljena po jasno vidljivim pravilima, sve je obuhvaćeno, ima sve elemente koji revno prate roman, ali ništa više od toga. Naprosto kao da čitate knjigu na mute - da stavite slušalice na uha i umjesto da vam glazba bude pozadina, rečenica su vam negdje u drugom planu, bježe i trčkaraju i ne možete ih uhvatiti. Doslovna preslika romana na film.

Kao da su, primjerice, japanci napravili Robot-redatelja koji umije tehnički izvesti sve što je potrebno za dobar film, ali nema osjećaj.. nema onaj dodir, fali mu žllica Vegete, nedostaje mu nešto. Nema emocija. Ne dira vas. A to je priča koja bi trebala dotaknuti neke emocije. Mislim da znam u čemu je problem. Možda je redatelj (koji je za ovaj film trebao biti Guillermo del Toro, autor Panova labirinta ili Pedro Almodovar) pokušao omekšati latinskoamerički intezitet, njihovu vatrenost i snažne, dugotrajne odluke koje donose u trenucima bijesa, prilagoditi ih sjevernoameričkoj i europskoj publici. Ali čemu to? Ako želim gledati nešto bez imalo kvalitete i duha, pogledat ću bilo koji američki blockbuster. Pusti me da uživam u drugačijoj kulturi, posebice španjolskoj koja zaista nudi divan repertoar užitaka, od predivnih žena (kojih, priznajem, u ovom filmu ne manjka) do vijugavih rijeka.

Što reći na kraju? Pogledajte film, naravno, i pokušajte se uživjeti. Ako vam uspije - javite mi.

Eto me u svijetu blogorada!

Davnih dana, one mutne 2005. godine koja je bila prekretnica u mom životu zbog svih mogućih, zamislivih i nezamislivih prekida na koje sam naišao (veza, obitelj, kosti u koljenu, gimnazija/faks, Bjelovar/Zagreb, moja birtija, šmrc), vodio sam blog na blog.hr portalu i u njemu pronašao spas. Doslovce. Mogao sam neometano vikati, a bio sam dovoljno glasan da me čuje dovoljno velik broj ljudi. Feedback je bio odličan, komentara i posjeta more i sve super. Eh, onda sam počeo tražiti posao putem bloga i našao ga. I ne samo posao nego i štošta drugo, poput (bivše) djevojke, MFF-a i mnogih drugih stvari, ponajviše poznanstava. Eh, no onda je onaj spomenuti posao uzeo danak i ja više nisam stizao pisati blog. Godinu dana pisao sam nešto sasvim drugo, iživljavao se u tiskanom mediju da bih se prije par mjeseci opet vratio bloganju. I jako mi je lijepo ovdje, moram priznati, wordpress je odličan i iako nemam čistu domenu, stvari funkcioniraju ok, 200tinjak posjeta dnevno, nekoliko komentara po postu, meni taman koliko mi treba.

Ovih dana čitam kod raznijeh blogera kako su reklame na blogu loše, kako su reklame na blogu dobre, kako je zarada na blogu upitna, kako je zarada na blogu jasna i potrebna i bla, bla, bla. Najsuvisliji zaključak je taj da blog trebaš pisati ne za novac, nego za gušt i da reklame ne smiju utjecati na tvoje pisanje. S tim se slažem. No, da ne duljim, nego vam kažem što sam reći htio, a čemu je ovaj uvod prethodio. Pisanje na blogu mi se, dakle, višestruko isplatilo na zilijun načina, definitivno promijenilo život, dobre stvari uletjele su u pravim trenucima. Tako me prije par dana Borja pozvao da pišem blog za PlanB sajt i najavio kako će mi to biti plaćeno.

Eto ti šoka i nevjerice. Wow. Meni će netko plaćati da pišem na blogu? Divotica. Krasotica. Cifra je aposlutno nevažna, namjera i učinak su važniji i osjetljivi. Ali tu se javio prvi problem. Pritisak. Znate kako je.. trebaš nešto napisati i isporučiti, ne možeš navlačiti čovjeka, ne možeš navlačiti sebe. I onda čekaš trenutak inspiracije i što se dogodi? Klikneš na plavu F ikonicu u browseru (Flock rules!), otvoriš svoj omiljeni Facebook i shvatiš da imaš stotine tisuća blesavih rekvesta i da ti to silovito udara na spolovilo! Oh, udara i udara. I odlučiš potom, glave hladne, da je Facebook za tebe mrtav prije nego što netko od tvojih prijatelja postane mrtav.

O tome, i mnogo više od toga, pročitajte u mojem prvom 2 be paid for postu na planB stranici. Inače, na toj će stranici blogerski aktivno sudjelovati svi autori magazina PlanB, a ideja je, kako navodi Borja u današnjem postu, stvoriti mali kolaborativni blog poput Pollitike gdje će mnogo ljudi pisati o mnogo divnih stvari i svijet će opet biti divno mjesto i mi ćemo se složiti da blog je mrtav, ali nije baš toliko mrtav, ali niti toliko živ koliko je bilo pisano u prošlu subotu u članku u Obzoru lista Večernjeg.

Budući da gibam za provinciju ovijeh dana, svima želim ugodne blagdane, da potrošite što manje novaca i da zajedno sa mnom molite Boga da nam pošalje još ponešto pahulja bijelih.

Ubili smo djeda mraza, krvava je bijela staza..

Da ja ove godine ne pišem ono o čemu obično pišem u ovo vrijeme, predblagdansko licemjerno, evo vam tute jedan linkić na post od drage mi Mastermajndice pa se lijepo složite s njom u komentarima, ali i u konkretnim postupcima.

Nego, jel’ ta pjesmica iz naslova komunistička originalno ili su mi to prodali? Ok, idemo dalje na ono što sam vam htio napisati.

Kako to i biva, snovi su mi omiljeni dio ne samo noći/dana, nego života i manje više se prema njima ravnam u svakodnevnim situacijama. Obično se ono što snivam i obistini. Kad mi neki član obitelji strada na bilo koji način, kad se ljudima u mojoj blizini nešto dogodi, kad se nešto treba meni dogoditi, bilo što slično, sanjam to. Sjećam se toga sutradan i to se uistinu i dogodi. Ne kontroliram te snove, ne dolaze u logičnim razmacima, ponekad ih nemam mjesecima, ponekad svakodnevno. Eto, pa se ljudi i dalje čude kad im kažem ‘da, ja znam da ću se masno obogatiti i znam točno kako jer sam to sanjao’.. Samo se vi čudite, meni je ok vjerovati da netko još ne vjeruje u snoviđenja.

Ili primjerice, kad sam dovoljno potišten ili dovoljno sretan, oko sebe poremećujem slabije strujne krugove; drugim riječima gasim lampe, smrzavam mobitele i računala i par puta sam u životu pokušao nositi digitalni sat na ruci kao dječarac, ali svaki bi riknuo nakon stavljanja na ruku pa nema smisla previše. Nisu to neke posebne moći, niti ja na njih tako gledam, već kao na određen osjećaj, karmu, činjenicu da sam vodenjak ili da sam odrastao u blizini vračara i fakat mi nije čudno susretati te super nadnaravne impulse

Tako sam baš neki dan imao prilike susresti jednu osebujnu osobu čiju osobnost, karakter i utjecaj, uvjetno rečeno, ne mogu opisati u par riječi, niti ih ja pronalazim. Kako se ne želim dovoditi u situaciju klevetanja, neću vam reći tko je on, no natuknut ću da je riječ o doktoru određene znanosti koji je, izmeđuostalog, svećenik Katoličke Crkve, učenik sadašnjeg Pape, a koji ima na mobitelu fotku Ratzingera kako uživa u pilećoj bocki (batku, za Međimurce :P), umusan do kape. Ok, mogli smo i bez te informacije, ali totalno je cool. Informacija, mislim. Mladog su mi gospodina predstavili kao iznimno utjecajnu osobu zaduženu za čuvanje ugovora između Vatikana i RH. Moderna inkvizicija, rekao bi kolega,kod kojeg su se sljedeće scene odvijale, u šali.

Enihu, ja sam se s dotičnim gospodinom, prije no što sam zapao u delirij BrendiCole, cijelo veče svađao oko brojnih, raznovrsnih, pametnih i glupih stvari. U jednom je trenutku ta svađa stvarno bila oštra, no sada se više ne sjećam oko čega je točno bila. Ono čega se sjećam, dapače, ostalo mi je urezano u pamćenje, jest to da se mladi gospodin želio oko nečega kladiti sa mnom. Ukoliko bih izgubio, bio bih njegov na 24 sata. Ne znam točno u kojem smislu. Ali znam da je desetak ljudi u prostoriji, koji su očito izgubili neke oklade, glasno prosvjedovalo, odnosno na sve su mi načine pokušali reći da se ne upuštam u to. Prosudih njihove oči, najednom isprazne i kao zavedene, pa se nisam kladio da mi mladi gospodin (ne) može dovesti pred oči baš bilo koju utjecajnu osobu kako je on tvrdio.

Kasnije su se događale još brojne čudne stvari, odnosno ono što bi možda drugima bilo čudno, ali ja sam s relativnim mirom u sebi prihvatio činjenicu da je dotična osoba znala neke stvari o meni, mojim roditeljima, pa čak i mojem zdravlju koje nije mogao znati nitko drugi osim mene. U jeku svađe pale su tu i prijetnje kako, ukoliko ne prestanem inzistirati na nekim stavovima (mahom antikršćanski.. ) će mi se nešto loše dogoditi. Nakon što sam utvrdio da to fakat nije u kršćanskom duhu, dotični mi je odbrusio da nemam pojma što kršćanski duh je, što je Crkva i koliko je duga njena ruka, moćna i snažna.

I onda, kao ni sada, ne sumnjam niti jednim atomom svojeg tijela da Crkva nije najmoćnija organizacija na svijetu. Da ne drma politikom, da ne drma ljudima i da pritom ne koristi sve; od jeftinih psiholoških trikova, pa do snažnih ličnosti, medija i i ljudi s nadnaravnim sposobnostima kakav je bio mladi gospodin. A koji je bio ljutit jer je očito shvatio da se čovjeku koji nema ništa (ja) - ne može uzeti ništa. I da je čovjek poput mene, davno usnio svoju sudbinu. I zna da će još toliko puta biti na koljenima, na moralno - financijsko - egzistencijalnom dnu, ali ga veseli činjenica da je instinkt za preživljavanje u njemu jači od bilo koje Crkve. Te da je vjera u sebe jača od vjere u bilo kojem drugom smislu. Možda zato ne trebam skrivati pogled pred takvim ljudima koji svojim dubokim očima vide tvoju nezaslužnu dušu i koji znaju stvari od kojih se naježiš.

A možda je to sve od BrendiCole..

Kategorija posta: magical (,) realism..