trash mud trigeri (nešto kao meme)

Kolegice Zrinka i Rahatli na svojim su blogovima napravile liste nekoliko pjesama koje ima paraju srce, čupaju utrobu i tmurne podočnjake na oči im bacaju. Ja ću napraviti nešto slično. Odnosno suprotno. Da ubijem vrijeme prije nego počnem mahnito raditi zaostatke, donosim vam nekoliko veselih pjesmica koje me mogu u bilo kojem trenutku razveseliti. Upozoravam, mahom su osamdesete u pitanju. I pjesmice su vesele, ono što staroengleska riječ nastala puno prije popularizacije homoseksualizma označava sa gay. Uživajte. I slobodno se smijte jer tome i služe.

Khachaturian - Sabre dance

Za početak jedan klasični komadić. Prvi sam ga put čuo u Simpsonima kad je bio kulisa za Homerovo ludilo. Huh, najbolje rečeno - ludilo.

Kiss - I was made for lovin’ you

Ova me stvar podsjeća na staru, veselu birtiju. I cimera. Koji me uvijek oraspoloži i nasmije. S tim u skladu i ovaj pjesmuljak.

Knack - My Sharona

Ritam govori više od riječi.

Alphaville - big in the Japan

Pokušajte u YouTube upisati Big in japan. Dobit ćete zaista Big in japan.. strašno.

 

Boney M - Ma baker

Riječi također suvišne.

Desireless - Voyage, Voyage

Evo još jedan biser. Dragocjeni biser. Predobra stvar.

Eurythmics - Sweet dreams

Opet ritam govori više od riječi.

 

Jermaine Jackson&Pia Zadora - When the rain begins to fall

Naprosto predobra stvar.

Jennifer Rush - I come undone

Ali spot je prvoklasan.. lol.

Michael Cretu - Samurai

Kunfu fajter, sakri se i plači nad ovom pjesmom.

Nick Kamen - I promised myself

Čovjek je održao obećanje. Dirljivo.

Righeira - Vamos a la playa

Nisam fan plaža i sunca, ali tko može ovome odolijeti?

Stan Ridgeway - Camouflage

Predorba ratna priča.

Status Quo - In the army now

Kao prirodni nastavak kamuflaže, stiže još jedna ratna pjesma.

Survivor - Eye of a tiger

Evo, ovim završavamo ovaj nabrijani niz.

The Stranglers - Golden Brown

Ova barokna medolija naprosto oduševljava.

Yazoo - Nobody’s diary

Ajme.. predobro!

Lipps Inc. - Funkytown

I za kraj, najbolji plesnjak svih vremena.

 

 

Za sve pušače koji će spušiti novim zakonom

Nisam komentirao (na blogu) zakon o pušenju kojeg u potpunosti podržavam. Pa ću sad. Jednim krasnim videom. Uživajte!

balonska odmazda

Ne znam jesam li vam to spomenuo, ali u nizu mojih fobija i stvari koje ne mogu progutati, koje mi smetaju i kojih se ježim, nalaze se i divna, šarena stvorenja - baloni. Eto, ne bi čovjek rekao, ja mrga, mrcina, balon malen, plah i isprazan, a ja ga se bojim. Ta tko je tu lud? Ja? Vjerojatno.

Priča ide ovako. Jednog davnog dana u dalekoj zemlji Nedođiji, živio mali Ariston. Kako Nedođija bješe selo, mali se Ariston igrao životinjama, raznim. Tako je uvijek bio okružen s najmanje dvije đukele, od pet do deset mačaka, svitama raznih pernatih životinja (koje ne jede ne iz nekog uvjerenja ili sažaljenja, nego zato što su prljavije od svinja) i svakakvih nekakvih divljači, bizona, vukova i ponajviše krava.  I živio je u skladu s njima, čak i s guskama koje su ga naganjale po dvorištu jer su bile veće od njega, i ničega se nije bojao i sve je bilo super.

Osim životinja, Nedođija je bila mjesto gdje su živjele i mračne sile. Bijaše tu duhova, utvara, prikaza, energetskih projekcija pandimezionalnih sila, slučajnih prolaznika/putnika vremena, božjih i vražjih stvorenja, i onih najgorih čudovišta - ljudi. Nikoga se mali Ariston nije bojao. S duhovima se igrao skrivača, sa Sotonom je tikve sadio, a sa svecima se Bogu molio.

Nedođija, divna i prekasna, bila je gotovo idilično mjesto za život. Sve dok jednog dana, na proslavi jednog od rođendana malog Aristona, mislim da devetog ili desetog, siguran nisam, nije se dogodilo nešto čudnovato, nešto što je poremetilo silu, uzburkalo duhove, pojebalo ravnotežu svemira, ugrozilo funkcionalnost vremenskih matrica i uzrokoval404 error u Matrixu!

Naime, Ariston je napuhavao balon i balon puče. I ne znam, nekako, ne znam kako, balon završi u oku Aristona koji je plakao sljedeća tri tjedna koliko ga oko boljelo. Od onda, Ariston nikad više nije u ruke primio to najlonsko zlo, tu zračnu utvaru, tog napuhanog stvora. Izbjegavao sam ih na sve moguće načine, bježao od njih, bojao ih se i nekako je to ostalo u meni. Bježi brate s balonima.

Jučer. Oh, jučer. Mala seka slavi osmi rođendan. S nekoliko klinaka i klinaca partija. Oni svi mahom generacija 2000/01. Kako sam ja bio zadužen za čuvanje, prometnuo sam se u održača  atmosfere. Morao sam biti strašilo, klaun, lotra za penjanje, osoba za gađanje oštrim predmetima, tortom i.. i.. nemate pojma koliko osmogodišnja djeca mogu biti zla! Istinski i esencijalno zla. Uglavnom, sve sam preživio i sve je bilo ok. Dok se nisu sjetili napuhati 50 balona i maltetirati me njima.

Kako da osmogodišnjem djetetu objasniš da se bojiš balona? Nikako. Šutiš i trpiš. Još dva ovakva rođendana i moja je fobija izliječena.

Ubili smo djeda mraza, krvava je bijela staza..

Da ja ove godine ne pišem ono o čemu obično pišem u ovo vrijeme, predblagdansko licemjerno, evo vam tute jedan linkić na post od drage mi Mastermajndice pa se lijepo složite s njom u komentarima, ali i u konkretnim postupcima.

Nego, jel’ ta pjesmica iz naslova komunistička originalno ili su mi to prodali? Ok, idemo dalje na ono što sam vam htio napisati.

Kako to i biva, snovi su mi omiljeni dio ne samo noći/dana, nego života i manje više se prema njima ravnam u svakodnevnim situacijama. Obično se ono što snivam i obistini. Kad mi neki član obitelji strada na bilo koji način, kad se ljudima u mojoj blizini nešto dogodi, kad se nešto treba meni dogoditi, bilo što slično, sanjam to. Sjećam se toga sutradan i to se uistinu i dogodi. Ne kontroliram te snove, ne dolaze u logičnim razmacima, ponekad ih nemam mjesecima, ponekad svakodnevno. Eto, pa se ljudi i dalje čude kad im kažem ‘da, ja znam da ću se masno obogatiti i znam točno kako jer sam to sanjao’.. Samo se vi čudite, meni je ok vjerovati da netko još ne vjeruje u snoviđenja.

Ili primjerice, kad sam dovoljno potišten ili dovoljno sretan, oko sebe poremećujem slabije strujne krugove; drugim riječima gasim lampe, smrzavam mobitele i računala i par puta sam u životu pokušao nositi digitalni sat na ruci kao dječarac, ali svaki bi riknuo nakon stavljanja na ruku pa nema smisla previše. Nisu to neke posebne moći, niti ja na njih tako gledam, već kao na određen osjećaj, karmu, činjenicu da sam vodenjak ili da sam odrastao u blizini vračara i fakat mi nije čudno susretati te super nadnaravne impulse

Tako sam baš neki dan imao prilike susresti jednu osebujnu osobu čiju osobnost, karakter i utjecaj, uvjetno rečeno, ne mogu opisati u par riječi, niti ih ja pronalazim. Kako se ne želim dovoditi u situaciju klevetanja, neću vam reći tko je on, no natuknut ću da je riječ o doktoru određene znanosti koji je, izmeđuostalog, svećenik Katoličke Crkve, učenik sadašnjeg Pape, a koji ima na mobitelu fotku Ratzingera kako uživa u pilećoj bocki (batku, za Međimurce :P), umusan do kape. Ok, mogli smo i bez te informacije, ali totalno je cool. Informacija, mislim. Mladog su mi gospodina predstavili kao iznimno utjecajnu osobu zaduženu za čuvanje ugovora između Vatikana i RH. Moderna inkvizicija, rekao bi kolega,kod kojeg su se sljedeće scene odvijale, u šali.

Enihu, ja sam se s dotičnim gospodinom, prije no što sam zapao u delirij BrendiCole, cijelo veče svađao oko brojnih, raznovrsnih, pametnih i glupih stvari. U jednom je trenutku ta svađa stvarno bila oštra, no sada se više ne sjećam oko čega je točno bila. Ono čega se sjećam, dapače, ostalo mi je urezano u pamćenje, jest to da se mladi gospodin želio oko nečega kladiti sa mnom. Ukoliko bih izgubio, bio bih njegov na 24 sata. Ne znam točno u kojem smislu. Ali znam da je desetak ljudi u prostoriji, koji su očito izgubili neke oklade, glasno prosvjedovalo, odnosno na sve su mi načine pokušali reći da se ne upuštam u to. Prosudih njihove oči, najednom isprazne i kao zavedene, pa se nisam kladio da mi mladi gospodin (ne) može dovesti pred oči baš bilo koju utjecajnu osobu kako je on tvrdio.

Kasnije su se događale još brojne čudne stvari, odnosno ono što bi možda drugima bilo čudno, ali ja sam s relativnim mirom u sebi prihvatio činjenicu da je dotična osoba znala neke stvari o meni, mojim roditeljima, pa čak i mojem zdravlju koje nije mogao znati nitko drugi osim mene. U jeku svađe pale su tu i prijetnje kako, ukoliko ne prestanem inzistirati na nekim stavovima (mahom antikršćanski.. ) će mi se nešto loše dogoditi. Nakon što sam utvrdio da to fakat nije u kršćanskom duhu, dotični mi je odbrusio da nemam pojma što kršćanski duh je, što je Crkva i koliko je duga njena ruka, moćna i snažna.

I onda, kao ni sada, ne sumnjam niti jednim atomom svojeg tijela da Crkva nije najmoćnija organizacija na svijetu. Da ne drma politikom, da ne drma ljudima i da pritom ne koristi sve; od jeftinih psiholoških trikova, pa do snažnih ličnosti, medija i i ljudi s nadnaravnim sposobnostima kakav je bio mladi gospodin. A koji je bio ljutit jer je očito shvatio da se čovjeku koji nema ništa (ja) - ne može uzeti ništa. I da je čovjek poput mene, davno usnio svoju sudbinu. I zna da će još toliko puta biti na koljenima, na moralno - financijsko - egzistencijalnom dnu, ali ga veseli činjenica da je instinkt za preživljavanje u njemu jači od bilo koje Crkve. Te da je vjera u sebe jača od vjere u bilo kojem drugom smislu. Možda zato ne trebam skrivati pogled pred takvim ljudima koji svojim dubokim očima vide tvoju nezaslužnu dušu i koji znaju stvari od kojih se naježiš.

A možda je to sve od BrendiCole..

Kategorija posta: magical (,) realism..

Nevjerojatna i tužna priča o dvije zalogajnice

Obje su smještene u istoj zgradi. Veličinom se ne razlikuju, kvalitetom hrane i ponudom još manje, cijenama su tu negdje. Prva ima fenomenalne palačinke, druga ih, koliko sam shvatio, nema ili ima samo ponekad.  A priča ide ovako:

U prvoj zalogajnici radi jedna marljiva i draga žena u svojim ranim pedesetima ili kasnim četrdesetima. Ima zaposlene dvije ili tri kuharice, jedno je vrijeme imala konobarice, ali sada uglavnom konobari sama. S radom počinje ujutro oko osam, a završava u kasnim podnevnim satima. Težak kruh, priznajem, jer žena prohoda kilometre i nasluša se budala. Posebno onih budala koje rade prekoputa u velikoj plavoj zgradi. Specifičnost te velike plave zgrade je ta što u njoj ima masa lažnjaka. Znate, onih ljudi koji nisu ni na kakvoj bitnoj poziciji, niti se bez njih ne može, ali oni misle da su nezamjenjivi. I iskreno vjeruju da netko brine oko njihovih savjeta o tome gdje kupiti skupocjeni sat i ili ormarić za četiri tisuće kuna. A Hrvati ili su toliko svi bogati ili vole gledati lijepe slikice stvari koje si ne mogu priuštiti pa kupuju takvu tiskovinu. Trendu toga u prilog ide i novi časopis Insider kojeg sam eto i prolistao. Pretenciozno naslovljena tema: Rupert Murdroch, Bill Gates i Google u borbi za MySpace&Facebook nešto nešto web 2.0 nije mi baš… ono, loše. No, dobro, shvaćate o kakvim ljudima govorim. Imam puno polupoznatih prijatelja koji se ful kuže u te neke moderne stvari i baš smo si kul, ono totalni smo jebeni japiji i ono, ful koristimo život. Baš kao što je napisao onaj užasni američki pisac Kerouac - kuže život. Ali s navodnicima veličine saturna.

Eh, i onda se takvi ljudi spuste u tu zalogajnicu. Vjerojatno im je to nevjerojatno kul i kada s prijateljima pričaju o svojim ispunjenim životima, spominju kako ono, totalno je in imati malu zalogajnicu na kantunu u kojoj ručaš.. No, ni u kojem trenutku ne spuštaju taj svoj snobovski gard pa si dopuštaju da prigovaraju. Jao, što mrzim tu sortu ljudi. Evo nekidan, stoji lik na blagajni ispred mene i stane napadati nedužnu trgovkinju riječima: Kome ću ja uzeti pare ako ova smrznuta riba opet ne bude dobra? Kome, hoću li vama? Jamčite li vi za nju? Kome? I papak stane toliko napadati ženu da se ona skoro rasplakala. Što ona ima s tim što netko zamota loš proizvod? Mislim, papčino, nije do nje. Vidio si da je datum ok, dakle ne prodaje ti staro, što je mučiš? Lik je izašao i dok sam stigao na red malo sam je pokušao nasmijati i zabaviti jer mi je bilo žao, ali stvarno žao što mora trpjeti debile.

Eto tako i ovi debili u zalogajnicu što zalaze. Dakle, u jebenoj kvartovskoj zalogajnici si. Zašto očekuješ da će posluga biti vrhunska? Idi u jebenu Esplanadu ako želiš da ti netko stavlja prst u šupčić, ali nemoj jadnu ženu kojoj odličan ručak platiš 20 kuna maltretirati što nije stigla doći do tebe u trenutku kad si stigao. Imala je, naime, još dva stola za poslužiti i složiti četiri tanjura, i naplatiti dvojici što su stajali i nervozno komentirali kako im se žuri. Hej, daj ono, stanite malo, jebo vas. Što je mučite? Ne vidite da se žena trudi, da se ubija od posla i da je ponekad dolazi maltretirati neka žena koja joj je u nekom rodu i koja joj ispije živce i uvijek besplatno jede, i da joj dolazi jedna kvartovska baba koja joj na dvadeset minuta okupira cijeli prostor svojom ogromnom guzicom i još smrdljivijim i zlim, baš zlim komentarima. Ja to, naravno, ne bih trpio niti deset minuta niti bih ikad radio u ugostiteljstvu ni na kojoj razini. To je uvlačenje i ništa više, ne hvala.

Ali ova žena je primorana. Vjerojatno ima muža alkoholičara koji je mlatara doma ili je taj muž bolestan, a lijekovi su skupi. I vjerojatno je imala krvavo težak život, babetinu za majku koju mora dodvoravati, djecu koja nisu zalužila da imaju normalnu majku ili nešto treće. Vidiš joj to u očima, točno joj čitaš sljedeće: Oprosti mi, jebeno mi je žao što ti ne mogu ponuditi vrhunsku uslugu, ali se trudim i dajem maksimum od sebe. Molim te, ostani, pojedi, ma platit ćeš drugi put, samo dolazi da imam za život, da zaradim koju kunu. Eto, te joj riječi čitaš iz očiju i dođe ti prokleto žao te žene i onda ne vičeš na nju kad ti umjesto tartara donese ajvar ili kad ti umjesto slanog krumpira donese rizibizi. Ne budeš bahat, nego ponizan. Jebote, a svi s krunicama oko vrata.

Druga zalogajnica je sasvim druga priča. Tamo radi cijela obitelj. Međusobno se pokrivaju, jedno drugome uskaču i kako to biva kod ljudi u takvim obiteljima, imaju gard na onoj razini na kojoj se meni gadi. Kuharica, majka i konobarica je glasna i neugodna. Provaljuje neke bedaste fore, započinje razgovore u krivo vrijeme, bahati se jer joj cijelo vrijeme u pozadini muž i  sin (?) to odobravaju. Ono, zajedno su jaki, ne brinu se, zajedno će sve napraviti. Nema veze ako izgube jednu mušteriju, za čas će doći netko drugi. Kad te ta žena pogleda, u očima joj vidiš hladnoću. Njena djeca vjerojatno nemaju sretno djetinjstvo. Ona je jedna od onih koja će se derati na petogodišnje dijete jer mu je ispao sladoded i neće mu kupiti drugi. Ona je zla učiteljica matematike, oštra i nadrkana teta u referadi, kučka iz fensi tiskovine što prigovara ako joj daš novčanicu od sto kuna i prezrivo te gleda ako nisi pošmrcao i posljednji atom hrane s tanjura ili ako si, ne daj Bože!!, sjeo za stol s nekim i naručio samo cocktu na tih 15 minuta.

Zaključak je logičan: E jebat ga ako ću ikad više jesti u drugoj zalogajnici!

Krademo i seremo dalje. Hvala vam.

Mirno nedjeljno jutro uznemirili su hihoti što se kotrljaju već godinama nepopravljenom cestom malog mjesta podno Bilogore, tek pet kilometara udaljenog od gradića Bjelovara. U koloni jedan po jedan, njih desetak iz ‘gornjeg’ dijela sela, slikovito nazvanog Mala Bosna, krenuli su u ‘centar’. Tamo će u lokalnom društvenom domu, iz kojeg nerijetko trube harmonike upregnute u nekom svatovcu, obaviti svoju građansku dužnost. Ponosno će uzeti listić u ruke i nasmijanog obraza, kao da je demokracija samo za njih stvorena, zaokružiti jednoznamenkasti broj pored kojeg se vrli ime Sanadera Ive. Njihovog totema.

Dvanaestoro veličanstvenih u naše je mjesto došlo u ranim devedesetima. Živjeli su pored Sanskog mosta, protjerani su u nemilu rata. Prvi hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman, doktor, štoviše, omogućio im je pregršt socijalnih pomoći i kojekakvih ispomoći, valjda je imao grižnju savjesti jer je prethodno htio raskomadati Bosnu. No, oni to ne znaju. Tek je dio od njih pismen, imaju odlično pamćenje i sjećaju se onog što se događalo na njihovoj mikrorazini, ali nemaju mudrosti analitički i kritički gledati na politiku. Upravo zato što, rekoh, čak ni ne znaju neke osnovne povijesne činjenice.

Sinovi su im u Dojčland. Tamo rade na baušteli, u kafićima, konobare 12 sati dnevno i doma, ocu, majci i trima sestrama šalju novac da im se nađe za kafu. Oni su sami, ispočetka, radili kod lokalnih poljoprivrednika, za nadnice ili za nešto zemlje. Sad im posao više nije potreban jer su djeca odrasla (17 -22 god.), poudala se i otišla u svijet. Imaju već i unuke koji će, kao i njihovi očevi i majke, zarađivati pare u Dojčland i slati doma u Hrvatsku.  Zvuči odlično, ekonomija bi nam se trebala radovati. Samo što se ipak ne raduje, jer ti ljudi žive od zarade koja se ne oporezuje u Hrvatskoj. Ti ljudi, podsjetimo, žive i od onih pomoći što ih onomad Tuđman otuđio za svoje kupljene birače.

I nema što. Osam godina nakon njegove smrti, oni su mu i dalje vjerni. U očima Sanadera Ive, doktora također, vide sjaj Tuđmanove suze za pravednom Hrvatskom. S kojom oni nemaju veze jer su mogli, recimo, biti izbjeglice i u bilo kojoj drugoj zemlji. I nisu oni, makar se ovdje to zabunom može protumačiti, negativci u ovoj priči.

Negativci su domaći ljudi koji iz topline svojih domova osluškuju topot dvanaestorice kako idu na izbore. Komentiraju to gordo, gledaju s prijezirom i onda, gore nego da si metkom uha pročiste, ostaju u svojim kućama. Ne izlaze na izbore.  A kažu, istina je valjda, da je demokracija u nas razvijena. Nitko nema potrebu ići učiniti ono što sam ja, primjerice, išao činiti - rušiti postojeću vlast. Nama je očito u redu, kupili su nas dionicama koje sada evo, eksplodiraju od sreće.

I ne smeta nama što će nas opet voditi Jadranka Kosor. Žena-Bog koja se igra vrijednošću života. Ili Vladimir Šeks - čovjek alkohol. Damir Polančec - čovjek marioneta s tendencijom krađe. Ivo Sanader - europska marioneta s tendencijom lizanja dupeta Vatikanu. Ili neki drugi s kojima se još lakše pomirimo. Ako nam je dobro, pa neka kradu i dalje jer nama svima to očito odgovara.

A ti Milanoviću, znam da se nadaš snage u parlamentu i da ćeš tamo biti jak, ali što se brate nisi pojedinaca na vrijeme postidio i zgurao ih u nevažne redove? Što nisi rekao da ćeš za premijera? Što nisi Bandića Milana, Linića Slavka, Lučina Šime, Antunović Željke , i druge ti likove koji su u rangu Ivice retaaardiran sam Kirina otpustio uz riječi buntovne? Znaš da bi onda dobio izbore, i strpao ove u zatvor. I dobro ti Mrak reče, ova zeleno žuta koalicija će sada trgovati i još više izgubiti vjerodostojnost, pa neka je sto puta mi Đurđa mila.

Milanović ukinuo porez na kapitalnu dobit u selu pored Omiša!

Huh. Kao i svaki pošteni Hrvat, i ja sam u birtiji uz pivu gledao utakmicu. Ne baš koncetrirano, ali dovoljno. Kasnije sam produžio izlazak i u jednom se trenutku našao u limbu gdje sam sjedio s nekim prvi-put-ga-vidim likom koji ne zna hrvatski. Odnosno, nabada ga, jadan, a rekao je da je iz nekog sela pored Omiša. Ili ga naprosto nisam dovoljno čuo pa mi je zvučao kao govnar?

Uglavnom, tema je klasična - izbori. Stade meni lik govoriti o svom selu, koliko je ponosan na njega, koliko jedva čeka da se s faksa vrati u njega, koliko ono, koliko ovo. Rekoh, ok, ako ti je tako milo i drago - jebe se meni. To pretrpim i prešutim. Ali tada stane taj čudni neki lik meni pričati o tome zašto trebam glasati za HDZ. I, naravno, kao i većina ljudi s kojima proteklih dana razgovaram ne nudi mi niti jedan jedini argument ZAŠTO bih glasao za HDZ. Pokušava nešto muljati s porezom na kapitalnu dobit, ali nije niti toliko informiran koliko sam ja, a i svaki valjda čovjek koji barem jednom tjedno pročita novine, pa ne zna jadnik da njega taj porez neće kačiti jer neće ostvariti prihod veći od 50 soma godišnje. Prva stvar, a druga stvar - dotiče se dionica. Eh, koliko sam shvatio, to će se još manje oporezivati. Ne bih dalje, neka se netko nastavi, vidio sam da je Leb nešto o tome pisao. Uglavnom, smatram da je tu do SDP-a da malo detaljnije objasni obmane, ali bojim se da i oni neku skrivaju pa zato se ni ne upliću u to isto. A koliko shvaćam i čujem, Sanader je uvidio prednosti tog poreza pa će ga i on uvesti (odnosno, uveo bi ga kad bi došao na vlast, ali nee.. nisu Hrvati toliko glupi da opet popuše? ), samo će se drugačije zvati.

Štonob narod rekao, isti ajvar druga bočica. Uglavnom, krenem ja liku redom nizati argumente zašto neću glasati za tu stoku lopovsku. Krenem od ranih uspomena sa starim, pa do toga da naprosto imaju zastarjele poglede, ne shvaćaju u kojem svijetu smjer ide ( Svaki dom imat će brzi internet - omg, koja faking navlakuša površna i debilna..) i očito ne čitaju dovoljno Houllebecqa! Ok, okanim se i tih srčanih problema što ih imam sa adezejom i krenem s nekim poznatim činjenicama o lažima, ali ne.. tipu se ne da ništa objasniti. Prekida me i upada u riječ, ne da mi da dovršim, ne uvažava apsolutno niti jedan argument. Na to ja prekidam razgovor jer uviđam da je lik naprosto debil.

Mislim, ako vam je mladež HDZ-a takva, a znam iz raznih poznanstava da nije daleko od toga, onda u krasni falus. Odabrati nekoga na vlast tko ne razumije riječi poput dijalog, argument i uljudna konverzacija. Što će mi takvi ljudi? Kome oni mogu pomoći osim sebi? Ali ok, sve se nadam da Hrvati nisu glupi. Da neće biti budale i opet izabrati HDZ. Opet ponavljam - rado bih napustio državu ukoliko se to dogodi. A kako su krenuli s cenzurama, postavili uvaženu HDZ-ovku na čelo HRT-a, ne čudim se ukoliko se cenzura ne vrati na velika vrata. Evo, i ja ću biti neki urednik na nekom webu, nadam se da ću imati dovoljno slobodne ruke da cenzura ostane daleko, daleko u ropotarnici povijesti zajedno s HDZ-om i njihovom ograničenom, desničarskom vladavinom Crkve.

I tako dolazimo do chata Jutarnjeg s Milanovićem kojeg sam sastanka radi propustio. Ali se sad sjetio i pročitao. Donosim vam nekoliko meni fantastičkih dijelova koji bi me mogli nagnati da glasujem za SDP. Mislim, dobar je HSU i najradije bih njih podržao, ali bit ću razuman, vidim da se protiv HDZ-a mora opako i svim oružjima.

Phil: Što ćete učiniti za hrvatske studente kad dođete na vlast? Hoćete uvesti besplatne studije?
Milanović: Redovni studij bit će besplatan.

Eh, kad dođu na vlast. Za ovo se držim tako snažno zubima, ovo mi je tako nepobitan dokaz, činjenica, što li već da ću osobno podsjetiti Milanovića na ovo obećanje. Zorane, ako ovo proguraš - car si. Nemaš pojma koliko si dugoročno dobra učinio. I makni kategoriju branitelja u potpunosti. Mislim, moja je pokojna prabaka preživjela dva svjetska rata. Možda bih ja trebao tražiti Nijemce neku odštetu? Što mislite?
dkny: Zašto hoćete ukinuti vjeronauk kad je ionako izborni predmet u školama?
Milanović: Baš zato ga nećemo ukinuti, pogrešno ste informirani.

Ja bih bio radikalniji. Ne samo da bih ga ukinuo, nego bih ga ograničio u prostorije Crkve. (primijetite ovu divnu jezičnu mogućnost.. može ići i veliko i malo C, ali smisao ostaje netaknut. Divno!) Pa kad već jest svi toliki Katolici, mislim da vam neće biti problem ići u crkvu na vjeronauk. Bit će to spoj praktičnog s teoretskim.

bubi: Jel ti drago što si kršten?
Milanović: Nije mi krivo, iako me nitko nije pitao pristajem li.

Evo ti brate sve mudrije. Krstiti djecu je isto kao i silovati je. Pusti me da odrastem i sam odlučim želim li vjerovati u nešto. Jehovinim svjedocima, katolicima koji krste djecu, židovima koji obrezuju jadničke, svima bih njima odreda to isto zabranio. Oh, kako bih to učino. Siempre (r)evolution!

Voter: Hoće li SDP, ako dođe na vlast, ukinuti sramotnu HDZ-ovu uredbu o zabrani održavanja prosvjeda na Markovom trgu?
Milanović: Hoće! Svakako.

Jedina moja posredna politička djelatnost (osim glasanja) jest bio upravo prosvjed protiv zabrane prosvjedovanja na Markovom trgu. Kada je to bilo, prije tri godine? Ne znam, bio sam u prvim redovima, pojavio se u Dnevniku, faca, što da vam kažem. Ništa se nije promijenilo. Mislim da sam tada, dovoljno rano, nadam se, shvatio da se sustav može promijeniti samo iznutra. Želiš da ne bude siromaštva? Kul. Obogati se, otvori im radna mjesta, budi fer poslodavac. Đaba ti što ćeš jednog nahraniti svaki drugi dan.

ana28: Možeš li smotati džoint jednom rukom?
Milanović: Ne mogu ni s dvije.

E Zoki.. da si napisao da možeš, samo bi zaradio plus na mojoj listi. Doduše, mnogi od tih prokletih narkomana, kršćansko moralnih izdajica što cmaču tu travetinu ne znaju kako motati. Bog im zato stvorio nargilu. Ili običnu plastičnu flašu s dvije rupe i malo vode.. nije da znam. Čuo sam.

Na sastanku mladeži HDZ-a.

burekzg: Koje je vaše viđenje Pelješkog mosta?
Milanović: Snoviđenje, fatamorgana.

Poslije iznebuha, tirkizan i stubokom, snoviđenje mi je najdraža riječ. Fakat je. I fakat se slažem s čovjekom. Sagradi bolnicu, zajebi most.

Ljudi, još malo do izbora. Hajde hladne glave dobro razmislite za koga ćete glasati. Makar, ne sumnjam za vas koji dolazite do ovog bloga. To znači da ste u najmanju ruku polupismeni. Ali kako doprijeti do čovjeka koji živi u selu pored Omiša i ne govori hrvatski jezik?

Užasno me strah izbora, HDZ-a i Crkve

Što više ljudi argumentirano piše protiv postojeće Vlade i što više podataka dobivam(o) o licemjerju, korupciji, krađama, lažima i prijevarama HDZ-a, to više ljudi oko mene govori da će glasati za HDZ. Zbog dionica, zbog usranog poreza na kapitalnu dobit, zbog ‘racionalnosti’. Ma koje racionalnosti? O čemu pričamo? Mene je strah i najradije bih, kao Niko Kovač, otišao u inozemstvo i nikad se više ne vratio, ako HDZ pobjedi.

Druga stvar; kako čekam neke druge plaće da si kupim pošteni empetri plejer, koristim mobitel i slušalice. I kako nemam kabel za nokiu (ajme problema..) i kako sam lijen, što je pravi razlog, slušam radio na slušalice svakog jutra, podneva kada idem na posao i s posla. Ne volim radio(stanice/spikere/novinare/…) i što ga više slušam to ga jače ne podnosim. No, ok. Evo poante - jučer slušam HKR iliti Hrvatski katolički radio i to iz jednostavnog razloga što često puštaju prekrasne arije pa ponekad naprosto ostanem na frekvenciji i ni ne skužim da je netko počeo pričati.

Tako jučer slušam neku emisiju o izborima i o ulozi Crkve, biskupa i svećenika. Javi se neki lik u eter, mislim da je bio svećenik, ali nisam siguran. I stade pričati o tome kako se vjernici trebaju tijekom ovog tjedna moliti za pobjedu ‘boljih’ i sve nešto, pizda bez muda, eufemizmima pokušava reći kako postoje neki antikristi na koje nas je Ivan Pavao upozoravao u svojim poslanicama. Kao, ti ‘antikristi koje nećemo imenovati’ bi izbacili vjeronauk iz škola i to je prvi korak ka propadanju svijeta i svega.

Kako da nakon takve izjave u 2007. godini čovjek ne pogleda kršćane ne s prijezirom u očima, nego s onim iskrenim, esencijalnim osjećajem žaljenja? Ljudi koji moraju vjerovati ni u što da bi u životu postigli nešto. Koliko je to jadno? Ma na stranu je li jadno ili nije - zadržite to za sebe. Ja ću ovdje pisati protiv kršćana, ali neću nikome sugerirati da izađe iz Crkve (ja ću to napraviti čim prije jer sam, na žalost, kršten s tri mjeseca, dakle silovan sam kao dijete nečime što sad kao odrastao nikad ne bih prihvatio), kao što oni meni sugeriraju da glasam za HDZ.

Pa što vam je Isus rekao? Pročitao sam Bibiliju u cijelosti, dobro pamtim njegove riječi.. ljudi, blago siromašnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko. Jesu li svećenici i Crkva siromašni? Daju li svoje pare i zlatne štapove, kape i križeve da nahrane gladne? Ili misle da je propovijedati zapravo ‘naučiti čovjeka kako pecati’ pa neka se sam prehrani? Nije. Imate da budete ponizni, sami ste odabrali taj put (ili ste bili odabrani) i da krvavih koljena i u podrapanoj odjeći dajete zadnji komad kruha siromahu. E onda mi možete propovijedati o gladi u svijetu.

Nevjerojatno. Nevjerojatno.. vrijeme u kojemu živimo, i postoje ljudi kojima još nije jasno da biti dobar i moralan može biti i nereligiozan čovjek. I onda glasati za HDZ koji promovira Thompsona koljača ili Crkvu pedofile/lopove? Suze mi teku..

Za kraj, pogledajte jedan divni uradak s prigodnom glazbom o tome što se događa kada ne izađete na izbore. Ako meni neće biti teško žrtvovati radni, odnosno potencijalno slobodni vikend da se vratim u provinciju i glasam, neka ne bude i vama.

Instant diploma? Praktično i potrebno.

Prijedlog o ‘instant diplomi’ koji sadržava mogućnost da se do diplome, tog precijenjenog komada papira, dođe bez formalnog obrazovanja, ukoliko se ostvari, ogroman je korak naprijed u ostvarivanju onog što se zove socijalno osjetljivo društvo. Iako su neki, poput kolege BezKomentara, oštro napali mogućnost da ‘lijenčine koji mlate praznu slamu godinama, dobiju komad papira za koji se drugi mučno bore sedam godina’, treba realno sagledati činjenice. Realno, naglašavam, jer ono što nedostaje većini ljudi koje poznajem je upravo taj osjećaj za realnost. Dopustite da pojasnim zašto se ne slažem s kolegom (pročitajte njegov post, uz mali dodatak da moj tekst NIJE osobni napad na kolegu koji mi je postao sasvim drag).

Diploma bez nefromalnog školovanja - da. Ogromno, veliko i najveće DA, ali uz neke precizno determinirane uvjete. Bojim se da ću se izgubiti i otići preduboko u razlaganju pa ću pojednostavniti. Polazim od pretpostavke da je u životu važnije dobro se snalaziti i biti sposoban učiti putem, nego biti fah idiot bez interesa i društvene koristi. S tim u skladu, na nečije se diplome obilato poserem, a nekima bih ih dao uvezene u zlato.

Ako želiš biti doktor medicine, stručnjak za hidrometerologiju, magistar (ne mag po novom, nego mr.sci) i doktor eknomske znanosti, naravno da to ne možeš postići neformalnim obrazovanjem. Naravno da moraš deset godina biti u predavaonicama i na raznim vježbama, testiranjima. Valjalo bi, doduše, i da ima malo više konkretne prakse, ali to je sad sasvim druga tema. Navedenim i brojnim drugim zanimanjima potrebno je posvetiti punu pažnju kako bi se došlo do diplome. Tu fora o neformalnom stjecanju pada u vodu.

Ali.. uvijek prisutno ali. Mogućnost stjecanja diplome neformalnim obrazovanjem je dušu dala za profesije kao što je to novinarstvo, turizam,strani jezici, pa čak i informatika. Ovo je ono što mi prvo pada na pamet, a kako baš o novinarstvu ponešto znam, uviđam prednosti. Novinar s diplomom i novinar s iskustvom dvije su različite stvari. Prvi, naime, uopće nije novinar. To je školovana osoba kojoj su tijekom godina profesori poput Marka Sapunara i ekipe u glavu utuvili mnoštvo nepotrebnih informacija. Dovoljan je podatak da na prvoj godini fakulteta, dakle na prvoj godini fakulteta, ponavljam - na prvoj godini formalnog obrazovanja student NEMA priliku naučiti kako se piše vijest. Sapienti sat.

Drugi novinar, za to vrijeme, bavi se filmom. Prošao je prve korake u novinarstvu, prebolio dječje bolesti - naučio osnove, stekao već mnoga poznanstva i ušao u sistem. Ima odličan i oštar kritičarski stil, publika ga već sad obožava, pravi je maher u filmskoj kritici. Ali nema diplome. Jao. Što ćemo sad? Dat ćemo mu taj ispit na kojemu pitanja ne bi trebala biti ‘Je li Marko Sapunar spasio Hrvatsku u ratu svojim modelom spojenih posuda’, nego bi pitanja trebala biti ‘Global je.. ?’. U što oklada da većina studenata novinarstva ne zna što je global? Nisam ni ja znao, dok sam studirao, ali sam naučio dok sam počeo raditi. Novinarstvo mi se zaista čini specifičnim ovdje jer se fakultet toliko razlikuje od realnog, stvarnog života i konkretnog posla.

Što hoću reći? Neke se stvari uče isključivo praksom, a fakultet je tu kao nešto u podlozi. Poput gimnazije, učiš sve - i ništa. No, problem je što fakultet novinarstva u Hrvatskoj to nije. Nije podloga - glupost je. Ogromna. Na moju žalost, ja ću ga morati završiti iz čistog principa da završim započeto i ne gubim dodatno vrijeme. Idemo dalje. Jezici? Barem je tu sve jasno - jezik se uči isključivo na jedan način i svi znamo koji je. Predavanja na fakultetu? Ne bih rekao. Neću tvrditi da su nepotrebna, dapače, potrebna su, ali nekome tko je proveo čitav život u Španjolskoj, govori ga i razumije bolje od ljudi koji ga nisu učili u Španjolskoj, poznaje književnost u tanane, e pa zašto on ne bi dobio diplomu na temelju svog znanja?

Evo nam prilike da diplome napokon dobiju ljudi koji ih zaslužuju - ljudi sa znanjem. Jesu li ga dobili na faksu? Ne, dobili su ga svojim radom i učenjem, svojim zanimanjem za predmet. Na faksu ili negdje drugdje, nije bitno. Netko mudar jednom reče da je otišao s faksa jer je upisavši se na faks prestao učiti i razvijati mozak - pretvorio se u pasivnu spužvu.

Kažem, duboka je ovo tema, a ja napadam sve loše strane faksa. Priznajem one dobre, ali sad govorimo o stjecanju diplome i činjenici da postoje alternativni, često bolji, načini samoedukacije. No, na stranu sad je li bolje sjediti u predavaonici i slušati prdonju kojemu se više ne diže pa je arogantan i bahat ili kreativno pristupiti učenju. To smo rješili, jel da? Uveli smo Bolognu. Sad imamo male grupe ljudi, personaliziranu nastavu, jel da? Paaa.. baš i ne. Broj studenata je isti, profesori su samo malo manje motivirani jer su im plaće ostale iste, a oni imaju više posla. Bologna je propala i kod nas se ne može primjeniti. O tome smo već pisali mnogo, ali nitko se ne obazire. Odnosno obazire se jer od toga ima koristi. Pa drugovi, ne zaboravite na listama zaokružiti Doktora Ivu, jer DrIvo zna kako! I zašto.

Hajdemo na zaključak i najbitniji element koji sam, po pravilima novinarske struke, trebao staviti u prvi dio teksta. Pažnja vam je sad već pomalo otišla. Ali dajte još samo jedan tren - stižem do najvažnijeg elementa, najvažnije istine i najjačeg argumenta zašto bi trebalo omogućiti ljudima da dođu do diplome bez formalnog obrazovanja.

Nećete vjerovati koliko je jednostavno. Naime, postoje ljudi koji imaju volju, želju i potencijal. Natprosječno su inteligentni, snalažljivi su i kreativni. Vole sudjelovati na fakultetskim raspravama, obožavaju se izražavati kroz predmet koji studiraju, ali ima jedan mali problem. Naime, fakultet se najčešće plaća. Ako se ne plaća fakultet, onda se plaća život u gradu u kojemu studiraju. Jedan dio njih, zamislite sramote, čak nema roditelje da im pomažu. Oh, sunce im njihovo, što li si oni umišljaju? Studirali bi i učili, bili individualno i društveno korisni, postigli bi nešto za sebe i druge, ali nemaju novaca za studiranje i studentski život? Majku im njihovu, kako li se samo usuđuju?

Ne samo da ih treba zakonom zabraniti, treba im i onemogućiti da studiraju i rade. Znate o čemu pričam? Nema vanrednog studiranja prema Bologni. Profesore to ne zanima, svi smo isti, glavni moto Bologne je upravo taj; iste prilike svima. Bez obzira što svi nemaju iste mogućnosti. Pa zašto bi onda pojedinci koji su prisiljeni raditi kako bi preživjeli, a koji imaju neutaživu i nevjerojatno želju za sticanjem znanja, imali mogućnost da steknu diplomu bez formalnog obrazovanja? Zašto bi njima dopustili da rade, jer u radu je spas, i da uče na praktičan način, da noću, kada se nakon deset sati iscrpljeni vrate s posla čitaju referate i pišu iste jer žele biti obrazovani, zašto bi njima dopustili da neformalnim putem dođu do diplome? Proklete bili ti neradnici, ja sam ipak sedam godina drkao kurac po predavanjima, pa valjda imam veće pravo na diplomu nego ti jadni jadovi. Nije li tako? Naravno da nije. Budimo realni.

Nije Mozart, nije James Bond

Nešto je između, ali je svakako dražesno.