Koliko ima životinja u Kunolovcu? (update)

Boga mu, muči me ovo već dva dana. U riječi kunolovac nalazi se navodno OSAM životinja. S tim da možete duplati slova.

1. Kuna

2. Vuk

3. Koala

4. Ovca

5. Ovan

6. Lav

7. Vol

Kraljevstvo za konja, ruku u vatru za rješenje i sl. frazice.. samo mi dajte rješenje!

update: Magarac napisa: Klokan!  Hvala, Magarče!

Izbaci pravopisnog uljeza!

Švrljam po domaćim komjuniti sajtovima i registriram se kako bih vidio koje mi sve divne opcije nude. Dođem tako i do tulumarke, jel te, poznate tulumarke za koju sam čak i ja dao poneki pozitivni glas dok smo prije mjesec dva birali domaći ponajbolji community site i nešto gledam, zaboravio sam prvi pass i username, pa upisujem novi i onda naglo odustanem, ugasim browser i počnem nekontrolirano vikati. Zašto? Pogledajte printscreen i pronađite najmanje tri pogreške.

Novi PlanB i predobar video

Izašao je novi, peti broj PlanaB. Da ja ne duljim o tome čega svega ima, pročitajte kod Borje i na ofišl stranici PlanaB.

A video? Urnebesno!

Butković - Jutarnji - Sanader

Za početak, ne znam pozadinu slučaja Butković-Jutarnji-Sanader i uopće mi nije bitna u ovom trenutku. Može se dogoditi svakome. No, ovdje su dvije stvari oko kojih treba raspravljati.

Prva je ona teorija zavjere koja kaže da su se predomislili u Vladi pa izmislili slučaj. Ja se u to ne bih kladio.

Drugo što tu mene muči je činjenica da jedan  23-godišnjak može krivotvoriti Sanaderove odgovore, koji, kad ih čitate, ne zvuče bitno drugačije od onih ‘pravih’ pa se pitam tko tu mlati praznu slamu i koliko ljudi puše taj nulti govor kad dripac od 23 godine može izreći premijerovo mišljenje toliko uvjerljivo da čitava Hrvatska povjeruje.

Hajdemo onda reći da nije problem ni u novinaru ni u članku, ni u tom klincu, nego u Sanaderu.  Žalosno.

Kreće nova ekranizacija Marquezova romana

Nakon relativno neuspjele filmske adaptacije Ljubavi u doba kolere, i to mahom zato što su napravili englesku sapunicu sa španjolskim glumcima, ovaj će mjesec krenuti snimanje filma “O ljubavi i drugim demonima”. Za one koji nisu pročitali knjigu, riječ je o istinitom događaju na koji je Garcia Marquez naišao kao mlađahni novinar - pronađen je kostur djevojke s nekoliko metara dugom kosom, netaknutom nakon 200 godina pod zemljom.

Garcia Marquez potom je napisao knjigu temeljenu na tom događaju, dajući mu sve elemente romana. U biti se radi o vrlo prosječnom romanu, ali kao i svaki drugi Marquezov prosječni roman u odnosu na ostale pisce, radi se o vrhunskom djelu.

Redatelj će ovaj put biti Hilda Hidalgo, snimanje počinje ovaj mjesec u Cartageni, a koštat će 2 milijuna dolara. Glavnu ulogu igra 13-godišnja djevojčica Eliza Triana i ja se iskreno, najiskrenije nadam da će biti a) na španjolskom i b) da će film uspjeti uhvatiti djelić markezovštine na platno.

Iako je to užasno teško jer on nije pisac dijaloga, već opisa. Ali ok, vidjet ćemo.

Tko će ono tužiti MUP?!! Oh, that’s me!

Kako uvijek imam sreće da se na mojoj generaciji lome neka pionirska koplja napretka i raznih pizdarija, tako sam i ja jedan od prvih koji su 2005. godine dobili probnu vozačku. Traje dvije godine, ne smiješ sakupiti tri negativna boda, ne smiješ voziti poslije jedanaest, auto koji ima više od 90 konja i slične gluparije. Ove godine sam dobio stalnu vozačku, više nisam u tom probnom govnu, hvala MUP-u, ali mi sad dolaze na naplatu stari dugovi koje sam kao mlad i oh, lud, nabio na vlastita pleća.

Evo što se dogodilo. U 21 sat u subotu uvečer, 25. lipnja davne 2005. godine, došao sam automobilom marke Ford Escort (1987) pored bjelovarskog središnjeg parka. Parkirao sam prekoputa kafića Carica i u jednom trenutku večeri, koju sam provodio u blizini, morao sam preparkirati automobil na drugi kraj parka jer je auto smetao na izlasku iz kafića. Oni koji znaju o kojem parku se radi, također znaju da čitav opseg ceste oko parka ne iznosi više od nekih.. 500tinjak metara? Otprilike.. možda sam i pretjerao.

Uglavnom, bilo je 23:19. Upravo toliko! Dakle, 19 jebenih minuta poslije 23 sata. Morao sam pomaknuti automobil do prvog slobodnog mjesta, a da bih to napravio, morao sam proći uz policijsku patrolu koja je bila parkirana pored zgrade Pošte. Vidjeli su me kako ulazim u automobil, vidjeli su kako parkiram sto metara dalje, no to je bilo i više nego dovoljno da me zaustave, dođu do mene i kazne me.

Kao, pustili bi me oni, ali inspekcija je s njima, a prošlo je 23 sata. I nema veze što su vidjeli da je riječ o prelasku s jednog parkirnog mjesta na drugo i što su mi to potvrdili pred svjedokom, ništa to nema veze. Dobro, ništa, nisam se svađao, teoretski sam kriv jer sam vozio sto metara poslije 23 sata. Napisat ću žalbu, prvi prekršaj, imam vozačku tek tri mjeseca, neće biti problema.

I nije bilo problema. Siromašan student, nije moj automobil, svjedoci koji su vidjeli da sam vozio samo sto metara, sve pet, žalba je prihvaćena i sudskom odlukom izrečeno da ne trebam platiti kaznu. Ja sam, iskreno, zaboravio da se nešto takvo dogodilo.

Do danas kad sam na adresu u Bjelovaru dobio sudsko rješenje. Odnosno, stiglo je jučer, ali ga je danas otac tek uspio preuzeti. Čita mi preko telefona i jebeno ne vjerujem. Naime, u njemu me se proglašava krivim, odnosno da sam 25. lipnja 2005. godine, pazite sad dobro, prebrzo vozio u, pazite još bolje, Zagrebu!!

Ono, heellooouuuu? Tko je ovdje lud!? Em kazna za prebrzu vožnju, em u Zagrebu?? O čemu mi pričamo? Tog dana sigurno nisam bio u Zagrebu autom, štoviše, prvi put sam bio početkom 2006. godine, izgubio se jer nisam poznavao Zagreb pa sam umjesto u Dubravi završio kod HRT-a (krivi ulaz) i umro od straha, pa potom vozio 20 km na sat ne bih li se iskopao i napokon pronašao Dubravu..

Da stvar bude bolja, u rješenju stoji da mi je odbijena žalba jer je neosnovana. Prvo sam si razbijao glavu time kad sam dobio uopće tu kaznu, a potom i kad sam se žalio, ali sam onda shvatio da je očito riječ o gadnoj pogrešci pa sam provjerio datume stare kazne koja je davno sređena i vidio o čemu je riječ. Mislim, morali bi me prvo zaustaviti da mi napišu tu kaznu, jer kako bi inače mogli nasloviti je na mene, kad auto nije u mom vlasništvu? I sve to u Zagrebu, naravno..

Uočavate li niz bizarnih nelogičnosti? I sad mi piše da moram platiti tih jebenih 500 kn + 110kn sudskih troškova u roku osam dana! E pa, dragi moji MUP-ovci, evo vam kita u usta i dobro zapamtite njen okus jer je to sve što ćete od mene dobiti! Idemo redom, prvo sam ovaj afekst napisao ovdje jer se tresem od živčanosti, a potom idem u Bjelovar da razgovaram s nadležnom ekipom. Ako neće biti pomaka, idemo u novine, jer je slučaj dovoljno bizaran, a potom na sud.

Zahtjevat ću pismenu ispriku. Mislim, fakat nisam takav tip, ne svađam se u dućanu zbog krivo izvraćenih tri kune, niti povisujem ton na nevjerojatno nekulturne kučketine u referadi, ali sam novinar i svaki dan čistim govna koja iza sebe ostave ljudi bez imalo obzira prema okolini i bez imalo osjećaja za stvarnost i činjenicu da smo svi ljudi.

nepovezani tekst, uglavnom besmislen

Oprosti mi na zanemarivanju, wordpress blože, vremena je malo, pomoći tu se ne može..

A kako stvari stoje, vremena bit će sve manje i manje. Dva velika poslovna projekta su u igri, danak ću platiti 18 satnim radnim vremenom, bacio sam se na fizičku i psihičku pripremu, trebat će preživjeti sljedeće mjesece koji će mi potom vratiti dobro, jer karma je cool stvar i ako uložiš pozitivnu energiju, snagu i volju u nešto, nema faking šanse da se ne vrati.

Pritom ću zanemarivati sve oko sebe, osim najbliže sredine, i vapit ću da ne pogubim i sebe i druge u svemu tome, posebice one koji su tek odnedavno ovdje negdje..

Nego, da se požalim na nešto. Znate vi, dragi moji čitatelji, vas par desetaka tisuća koliko vas ima, da me prati problem fizičkog izgleda i to ne onaj koji uključuje moju preseksi škembu, nego onaj koji me čini starijim no što ja zaista jesam.Događa se učestalo da mi natrpaju desetak godina više nego što imam i to je meni totalno cool i bilda mi ego i volim to. Na kraju, i osjećam se starijim, uglavnom se ponašam starije i sve pet, sve stoji.

Ali ne volim predrasude. Još je mlad, još je zelen, još je nedostojan, oh, oh. To fakat ne volim. Jer svi znamo da ima 20 godišnjaka i godišnjakinja koji su zreliiji i samostalniji od ponekih tridesetgodišnjaka. Tako sve bude ok dok sam ja taj netko, ali čim ja, taj netko, dobijem žig činjenice da imam 20 godina (21 za par dana), onda ništa više nije ok i ja taj netko sam sasvim beznačajan netko.

Sjećam se svog prvog razgovora za (novinarski) posao u Vjesniku. Prije tri godine. Imao sam, dakle, 18 godina, tek sam došao u Zagreb i još mi nisu počela predavanja na faksu. Donio sam CV koji je tada već imao poneku sitnicu, donio sam radove koji su bili relativno pismeni i donio sam jednu ogromnu, ogromnu vreću volje i ambicije. Urednik me oduševljeno primio na posao, krećem već sutradan, no morali smo rješiti samo jedan mali, posve beznačajni detalj. Koliko imaš ispita do kraja, upita me ovlaš, mašući rukom, kao da će odmah prihvatiti odgovor koji mu apsolutno ništa ne znači jer čovjek je godinama u novinarstvu, zna da fakultet novinarstva nema nikakve veze sa stvarnošću, sve mu je jasno.

- Tek će mi početi predavanja na prvoj godini - ponizno odgovorim, glupa i balava budaletina, umjesto da sam mu slagao i rekao da sam pri kraju s faksom. Niti bi on to provjeravao, niti bi ja što izgubio, nego bi dobio posao i život bi mi bio puno lakši.

Čovjek uči dok je mlad.  Kasnije se fura na staru slavu.

Pijes, u Tvornici je bio studio 54 maskirani bal. Bio sam Kompliment, grlio djevojčad i govorio im da su prezgodne i super. Isprika za onih desetak djevojaka do kojih nisam stigao da ih komplimentiram. Bilo vas je oko dvije tisuće, ne zamjerite.

Bravarili ti tako bravu na lijesu!

Nisam odveć klaustrofobičan, osim kad sam u liftu, maloj tamnoj sobi, zaključanom stanu, zatvorenom autu, avionu, vlaku ili zadnjem mjestu na autobusu ili u prostoriji koja je manja od trideset kvadrata ili kad razmišljam kako je svemir zapravo malen, skučen, mračan, hladan i tužan, ali jučer sam bio tako klaustrofobičan. Oh.

Što se dogodi, naime, lošega. Puče mi brava na ‘kineskim protuprovalnim vratima’. Ne glavna, nego ona manja koja se može otvoriti i zatvoriti isključivo s unutrašnje strane. Taman krenuo s puškom u lov u šumski distrikt Purgeraj, kad li ono - puče. Majke ti božje. Ništa, rastavili cimer i ja bravu, pritom teže ozlijedili četiri kuhinjska noža (jer kao nadobudni.. nešto, nemamo šarafciger), rastavili vrata do pola i ništa. Ne možemo okrenuti to govno kinesko što se zablockalo. Čak sam i restartao kvaku, ali ništa.. ne možemo van iz stana. Srećom, hrana koju smo naručili je stigla taman nešto prije teške bravarske havarije u kojoj smo kolateralne žrtve ostali cimer i ja, osuđeni na igranje šaha i ne izlaženje iz stana.

Nije, doduše da i inače izlazimo u tako kasni sat, ali sam osjećaj da ne možeš izaći iz stana je grozan. Tim više što kod mene u stanu gotovo svako veče bude po dvije, tri, a ponekad i četiri i pet maloljetnica koje se nakon razularenih orgija moraju vratiti doma prije jedan.. Da se to kojim slučajem jučer dogodilo ( a moglo se, kažem, puka je slučajnost što nije) , morao bih dati 650 kuna za hitnu noćnu intervenciju.

Dobro ste pročitali. Postoji nešto što se zove (SBI) Služba za hitne bravarske intervencije. Superbravar! Zaista, to mu piše na posjetnici! Superbravar!

Koji je došao odmah ujutro, u roku od sedam sekundi okrenuo to govance od zablokirane brave i otvorio, sredio problem. Pa u čemu je onda ‘problem’, pitate se, oh?
U 350 krvavih kuna koliko mi odnese za sedam sekundi posla!

Ako me pisanje jednog dana prestane hraniti, znam u kojem će smjeru ići moja prekvalifikacija.

Pogođaj

Noćas sam uspio usnuti. Nakon gotovo četiri dana i četiri noći. Morao sam se, doduše, napiti da to postignem. Ove noći kreće nova serija nesanice. Ovaj put zbog drugih razloga. Što reći nego - držite mi fige.

Pogođaj = pokušaj + pogađati

Ovo se zove bolest

Kad je u Macondu zavladala epidemija nesanice, ljudi su počeli gubiti pamćenje pa su stvari označavali papirićima s imenom, ali su u konačnici zaboravili čitati pa je sve bilo besmisleno. Srećom, tamo se pojavljuje Melquiades koji uvijek ima torbu punu solucija i sve bude uskoro ok.

Meni treba Melquiades, crni cigan koji ima mnogo znanja i staklene kuglice kojima će izliječiti moju nesanicu. Jer sam sam zapao u krizu, veliku krizu, oh, oh, oh! Prošlo je nekoliko noći otkako nespavam i nekako sumnjam da je to zbog toga što mi smeta zvuk komešanja zvijezda ili nešto slično tome.

Probao sam sve. Od meditacije do mastrubacije, od trbušnjaka do autozaušnjaka, dugog tuširanja što toplom, što hladnom, što mlakom vodom. Šetnje usred magle, psihičko iscrpljivanje čitanjem Eventualista, gledanjem svih noćnih repriza Ne daj se nina, Ružna ljepotica i one treće.. Slušanjem, pazite sad ovo dobro, bendova poput Turbonegro i Scorpionsa!

Radio sam sklekove, pio sam biljne čajeve za smirenje i čak se pokušao dovoljno snažno udariti u glavu da se onesvijestim. Smirenje je došlo tek kad sam posegnuo za ostacima Xanaxa od kojeg sam utonuo u isprekidani polusan koji se sastojao od dvije minute noćnih mora, bauljanja po razmeđu jave i snova, pa opet stanja nadobudne budnosti isprekidane paranojom, pa opet dvije minute noćnih mora.

Iscrpljen sam. Doktore, što da radim?

update: (Ne, nisam se naspavao u posljednjih par minuta, nego sam vam zaboravio nešto reći. Naime, Život 2.0 kojeg sam predstavio u prošlom postu je odlično zaživio. Tekst o Facebooku je u dva dana pročitan nešto više od 2300 puta. Novi članak naslova ‘Kako ćete znati da moje riječi nisu plaćeni oglasi’ upravo objavih.)