Krenuo je Život 2.0, novi planB, svašta nešto

Noćas nisam spavao jer sam započeo/nastavio rad na jednom projektu o kojem za sad ništa više, osim da je projekt. Istovremeno, sutra.hr je u svojoj umalo pa zadnjoj razvojnoj fazi pa većina živaca odlazi na rad na toj stranici. Paralelno s tim, pišem tu i tamo ponešto za PlanB kojeg će novi broj izaći za točno dva dana. Eh, sad, bijah zamoljen da se, iako više nisam u Jutarnjem listu, tamo vratim u vidu blogera koji nešto trekelja. Kako mi trekeljanje odlično ide, eto i mene s novim blogom na Jutarnjem.

Što će reći sljedeće: Aristone, natrpao si na glavu svoju mladu, oh, posla mnogo. Ali neka. Sve me to iznimno veseli i ispunjava. A i dođe dan u mjesecu kad se treba platiti stanarina i svaki dan čovjek treba nešto jesti..jel tako? Tako je.

Idemo redom. Na stranicama Jutarnjeg pronaći ćete blog pod nazivom Život 2.0 - dnevnik naprednog korisnika. Naslov sam ispalio u jednoj sekudni, opis u sljedeće tri. Znate ono.. što prvo kažete, tako i bude. Iako sam Ire na gtalku gnjavio tri sata da mi pomogne smisliti nešto drugačije, ostao sam pri ovoj prvoj varijanti. O čemu ću tamo pisati? Pa ono što sam planirao ovdje, ali nikako nisam uveo.. Brze i kratke za neke vjestice vezane uz net, politiku, zanimljivosti, tehnologiju.. Nagurat ćemo unutra svega što ima veze sa Životom.

Druga stvar. PlanB četvrti broj je na kioscima od 15. siječnja. U njemu možete pronaći mnoštvo divnih tekstova, a ja se ovaj put bavim rubrikom Gdje su i što rade. Dakle, blogeri neki slavni (što me podsjeti da ih moram obavijestiti..) koji su harali i parali blog.hr portalom prije godinu, dvije, tri, sada su negdje drugdje. Rock, Jezdi, Eugen, Sisa.. i brojni drugi. Za planB također pišem blog, u nešto dužim intervalima nego što je to s Jutarnjim. U zadnjem postu pišem o tome kako se Facebook party koji se u subotu održao u Zagrebu, pretvorio u obični party, bez plave stigme.

Za kraj, danas sam na mail dobio pozivnicu za TvojuEkipu što je nešto kao domaća verzija Facebooka. Lansirana danas, ako se ne varam. Takvih će stranica sad biti malo more, osjećam, a ovo mi nije ništa posebno.

hags end kises, ljudi, hags end kises.

trash mud trigeri (nešto kao meme)

Kolegice Zrinka i Rahatli na svojim su blogovima napravile liste nekoliko pjesama koje ima paraju srce, čupaju utrobu i tmurne podočnjake na oči im bacaju. Ja ću napraviti nešto slično. Odnosno suprotno. Da ubijem vrijeme prije nego počnem mahnito raditi zaostatke, donosim vam nekoliko veselih pjesmica koje me mogu u bilo kojem trenutku razveseliti. Upozoravam, mahom su osamdesete u pitanju. I pjesmice su vesele, ono što staroengleska riječ nastala puno prije popularizacije homoseksualizma označava sa gay. Uživajte. I slobodno se smijte jer tome i služe.

Khachaturian - Sabre dance

Za početak jedan klasični komadić. Prvi sam ga put čuo u Simpsonima kad je bio kulisa za Homerovo ludilo. Huh, najbolje rečeno - ludilo.

Kiss - I was made for lovin’ you

Ova me stvar podsjeća na staru, veselu birtiju. I cimera. Koji me uvijek oraspoloži i nasmije. S tim u skladu i ovaj pjesmuljak.

Knack - My Sharona

Ritam govori više od riječi.

Alphaville - big in the Japan

Pokušajte u YouTube upisati Big in japan. Dobit ćete zaista Big in japan.. strašno.

 

Boney M - Ma baker

Riječi također suvišne.

Desireless - Voyage, Voyage

Evo još jedan biser. Dragocjeni biser. Predobra stvar.

Eurythmics - Sweet dreams

Opet ritam govori više od riječi.

 

Jermaine Jackson&Pia Zadora - When the rain begins to fall

Naprosto predobra stvar.

Jennifer Rush - I come undone

Ali spot je prvoklasan.. lol.

Michael Cretu - Samurai

Kunfu fajter, sakri se i plači nad ovom pjesmom.

Nick Kamen - I promised myself

Čovjek je održao obećanje. Dirljivo.

Righeira - Vamos a la playa

Nisam fan plaža i sunca, ali tko može ovome odolijeti?

Stan Ridgeway - Camouflage

Predorba ratna priča.

Status Quo - In the army now

Kao prirodni nastavak kamuflaže, stiže još jedna ratna pjesma.

Survivor - Eye of a tiger

Evo, ovim završavamo ovaj nabrijani niz.

The Stranglers - Golden Brown

Ova barokna medolija naprosto oduševljava.

Yazoo - Nobody’s diary

Ajme.. predobro!

Lipps Inc. - Funkytown

I za kraj, najbolji plesnjak svih vremena.

 

 

Za sve pušače koji će spušiti novim zakonom

Nisam komentirao (na blogu) zakon o pušenju kojeg u potpunosti podržavam. Pa ću sad. Jednim krasnim videom. Uživajte!

Bjelovar ostao bez vlasti

Ne znam koliko ste čitali današnje novine, ali one sve mahom donose novi sastav Vlade. Voljeli politiku ili ne, mišljenja sam da bi nas trebalo zanimati tko, zašto i kako će donositi odluke u moje ime. S tim u skladu, evo i jedne opaske koja će možda već u sljedećih dva dana postati aktualna. Pratite što se zbiva u Osijeku? Problemi oko gradske vlasti? Eh, pa nešto slično će se početi događati u Bjelovaru, ako već nije.

Zašto? Jednostavno je. Đurđa Adlešič, dosadašnja gradonačelnica, odlazi na mjesto potpredsjednice Vlade i brinut će o unutrašnjim poslovima Vlade. Njeni birači trebali bi biti razočarani. Ima funkciju koja dobro zvuči, ali koliko je funkcionalna, to je već drugi par opanaka. Đurđa je najavila svoj odlazak s mjesta gradonačelnice Bjelovara.

Damir Bajs, dosadašnji gradonačelni BB županije, odlazi na mjesto ministra Turizma iako on veze s turizmom ima kao i ja s afričkim useljenicima na prostore kontinentalne Amerike sredinom dvadesetih godina dvadesetog stoljeća.  Znam čovjeka i osobno i oduvijek mi je djelovao.. mlako? Da, mlako. Ni vrit ni mimo.. naprosto je tamo. Bjelovarski distrikt tako ostaje i bez župana.

Gordan Jandroković, u politici poznat po tome što se našao uvrijeđenim jer ga stjuardesa nije prepoznala, proteklo je vrijeme u Bjelovaru bio glavni rival Đurđi, držao je budnom, spremnom. Pokušavao je maknuti s vlasti i preuzeti Bjelovar, a s njim valjda i sve institucije koje postoje u tom gradu. U novoj Vladi dobio je mjesto na čelu Vanjskih poslova.

Gradonačelnica, Župan i glavni oporbenjak u istom šusu odlaze iz Bjelovara. Huh, baš me zanima tko i kako će preuzeti vlast. Žao mi je zbog Đurđe. Odnosno, žao mi Bjelovara što ostaje bez Đurđe jer što god tko rekao, napravila je mnogo za Bjelovarčane.

balonska odmazda

Ne znam jesam li vam to spomenuo, ali u nizu mojih fobija i stvari koje ne mogu progutati, koje mi smetaju i kojih se ježim, nalaze se i divna, šarena stvorenja - baloni. Eto, ne bi čovjek rekao, ja mrga, mrcina, balon malen, plah i isprazan, a ja ga se bojim. Ta tko je tu lud? Ja? Vjerojatno.

Priča ide ovako. Jednog davnog dana u dalekoj zemlji Nedođiji, živio mali Ariston. Kako Nedođija bješe selo, mali se Ariston igrao životinjama, raznim. Tako je uvijek bio okružen s najmanje dvije đukele, od pet do deset mačaka, svitama raznih pernatih životinja (koje ne jede ne iz nekog uvjerenja ili sažaljenja, nego zato što su prljavije od svinja) i svakakvih nekakvih divljači, bizona, vukova i ponajviše krava.  I živio je u skladu s njima, čak i s guskama koje su ga naganjale po dvorištu jer su bile veće od njega, i ničega se nije bojao i sve je bilo super.

Osim životinja, Nedođija je bila mjesto gdje su živjele i mračne sile. Bijaše tu duhova, utvara, prikaza, energetskih projekcija pandimezionalnih sila, slučajnih prolaznika/putnika vremena, božjih i vražjih stvorenja, i onih najgorih čudovišta - ljudi. Nikoga se mali Ariston nije bojao. S duhovima se igrao skrivača, sa Sotonom je tikve sadio, a sa svecima se Bogu molio.

Nedođija, divna i prekasna, bila je gotovo idilično mjesto za život. Sve dok jednog dana, na proslavi jednog od rođendana malog Aristona, mislim da devetog ili desetog, siguran nisam, nije se dogodilo nešto čudnovato, nešto što je poremetilo silu, uzburkalo duhove, pojebalo ravnotežu svemira, ugrozilo funkcionalnost vremenskih matrica i uzrokoval404 error u Matrixu!

Naime, Ariston je napuhavao balon i balon puče. I ne znam, nekako, ne znam kako, balon završi u oku Aristona koji je plakao sljedeća tri tjedna koliko ga oko boljelo. Od onda, Ariston nikad više nije u ruke primio to najlonsko zlo, tu zračnu utvaru, tog napuhanog stvora. Izbjegavao sam ih na sve moguće načine, bježao od njih, bojao ih se i nekako je to ostalo u meni. Bježi brate s balonima.

Jučer. Oh, jučer. Mala seka slavi osmi rođendan. S nekoliko klinaka i klinaca partija. Oni svi mahom generacija 2000/01. Kako sam ja bio zadužen za čuvanje, prometnuo sam se u održača  atmosfere. Morao sam biti strašilo, klaun, lotra za penjanje, osoba za gađanje oštrim predmetima, tortom i.. i.. nemate pojma koliko osmogodišnja djeca mogu biti zla! Istinski i esencijalno zla. Uglavnom, sve sam preživio i sve je bilo ok. Dok se nisu sjetili napuhati 50 balona i maltetirati me njima.

Kako da osmogodišnjem djetetu objasniš da se bojiš balona? Nikako. Šutiš i trpiš. Još dva ovakva rođendana i moja je fobija izliječena.

Naš čovjek na terenu

Eto, po mišljenju mnogih, najočekivaniji roman u posljednjih pet godina, Naš čovjek na terenu kritičara i pisca kratkih priča Roberta Perišića, nedavno se pojavio u prodaji. Uzeo knjigu u subotu, probudio se u nedjelju ujutro (inače, divlje izlaske u grad, zamijenit će sad lagani pikšneri sešn!) i stao čitati pa sve do kraja, do zadnje 320 i neke stranice nisam prestao.

 

 

Riječ je o stvarnosnoj prozi. Da, upravo o toj, poratnoj, novinarsko opijačkoj, da, onoj koja meni redovito doskoči na spolovilo.

Goran je sjedio u kafiću, zavaljen za šank upravo je ispijao treću pivu, kad se pored njega pojavi Ivan, nekako uznemiren i upalih očiju.

- Šta je, šta ima? Vidim da se nekome od ranog jutra omililo.. - zapecne Ivan i smjesti se za šank. Potom naruči travaricu i pivu

- A nisi ni ti bolji - odvrati mu Goran i muški potegne iz boce. Sljedećih pet sati Goran i Ivan popili su trinaest gajbi pive, pošmrkali tri lajne koke svaki, s čvrstog bedra konobarice i prisjećali se onih dana. Onih teških dana. Ratnih. Kad su još bili mladi, neiskvareni. Kad ih život, oh, oh, još nije pokosio kao seljak livadu.

Shvatili ste o čemu vam pričam.. I obično to napišu neki luzeri koji se u stvarnom životu boje sami sjesti za šank. Eto, izuzetak je JQ i njegova zbirka Doggiestyle zato što je Jesus Quintana frajer, i na blogu, i u zbirci i u životu, a i na šanku i zato što mi je njegova knjiga mila i draga i potražite je, ako već niste, u što čisto sumnjam.

Vratimo se Perišiću (kojeg mi je, op.a., upravo JQ preporučio) i njegovom romanu. Kao što sam rekao na forumu, zadovoljan sam knjigom. Nisam istinski oduševljen, nisam niti malo razočaran. Eto, valjda prvi put da je meni nešto ovakvo sjelo baš onako kako treba, fino, pravilno,a u pravilu izbjegavam domaće ratne priče. Bio sam mlad, premlad.. ja sam neka druga generacija. Osjetio sam posljedice, jasno mi je što i kako je bilo.. ali mi se ne da čitati o tome.

Ipak, ova knjiga mi je nešto drugačije. Priča o novinaru koji se othrvao svoje obitelji, smještene negdje u srcu Dalmacije, pa došao u Zagreb, trbuhom za kruhom. Progurao se, uspio nešto, ali nikako da ide dalje jer ga njegovi vuku, kao dugi teški repovi povlače se za njegovim životom. Pa mu u život, preko veze, uguraju tog nekog bratića, a o njega ugura kao reportera u Irak. I kasnije mu se to sve odbije o glavu.

Upravo su ti odnosi odlično sažeti, odnosni prepuni nečega što se mora napraviti jer se podrazumijeva i jer oni nikako da shvate da baš od njih bježimo, ni od čega drugog. Cijela knjiga jedna je situacija u kojoj se i sam često nađem kad se vratim u Bj, kad naiđem na salvu nerazumijevanja i nerijetko i zlobne, okrutne zavisti. No, na stranu to, to je ionako samo misao vodilja. Nisam vičan književnoj kritici, elaboriranju i diskutiranju oko toga tko je što htio, jest ili nije rekao.. Zato naprosto preporučam knjigu. Sad kad više, Bogu hvala, ne možete čmaljiti u javnim prostorima, taman uštedite stotinjak kuna i kupite knjigu.

100 stvari koje nismo znali prošle godine

Za ovu prekrasnu listu sam saznao još iz vremena brzih&kratkih vijesti kod Borje, a sam ovih dana intezivno razmišljam da ih uvedem. Razlog? Hiperinformiran sam i kada bih pisao o svakoj zanimljivosti na koju naiđem, vjerojatno bih postao nekoliko puta dnevno. Informacije moraju kolati. No, držimo se teme. Dakle, na ovom linku možete pronaći jučer objavljenu listu Sto stvari koje nismo znali prošle godine. Lista se uglavnom drži ozbiljnih stvari, ali si novinari BBC newsa dopuste i pokoju pizdarijicu.

Donosim pregled nekoliko osobnih favorita, kao i jedan ful koristan link za sve obožavatelje Gmaila - How to become a Gmail jedi master.

11. Astronauts wear nappies during launch and re-entry because they can’t stop what they’re doing should they need to urinate. (lol)

13. Tony Blair does not keep a personal diary. (Tko zna, možda bloga)

14. Antony and Cleopatra were ugly. (Ovo nije novost..)

23. To be found attractive, women should sway their hips and men their shoulders (although researchers call this a “shoulder swagger”). (Animalnost je divna stvar!)

34. Kryptonite exists. (Stara narodna kaže - gdje ima kriptonita (Srbija, za one koji ne znaju) ima i Supermana!)

35. Denmark is the happiest country in Europe; Italy the unhappiest. (To je jedan od razloga zašto ću ići živjeti gore..)

39. The secret to happiness is accepting misery. (S ovim se u potpunosti slažem)

46. Peanuts can be made into diamonds. (Wow)

48. You can be arrested for using someone’s wi-fi network without permission. (Ups..)

67. The brain can turn down its ability to see in order to listen to complex sounds like music. (Znači, istina je..)

69. Dogs occasionally shoot their owners in the US. ( Tri slova - lol)

82. The children who sang on Pink Floyd’s number one hit Another Brick in the Wall (Pt 2) couldn’t appear in the video because they didn’t hold Equity cards. (Erm, ovo je isto stara vijest. Znao sam to još 2005. kad sam pisao maturalnu o Floydima.. )

88. Deep-voiced men have more children. ( Ne znam je li ovo dobra ili loša vijest.. )

90. Chickens can be diagnosed with depression. (Naravno, svemir je depresivan, zašto ne bi bile i kokoši?)

Ljubav u doba kolere - impresije i pokude

Kao što sam ranije pisao, roman Ljubav u doba kolere miljenika mi Garcie Marqueza dobio je svoju ekranizaciju. Iako bi se moglo činiti da sam unaprijed osudio ekranizaciju slavnog romana kao lošu, prava istina nešto je drugačija - osudio sam ideju ekranizacije Ljubavi u doba kolere. I nisam se baš pretjerano prevario. Odgledao sam film i sad ide kratki revju.

Za početak ono o čemu sam već jadikovao. Zašto, oh, zašto snimati film latinskoameričke tematike u kojemu su svi glumci redom Španjolci i Meksikanci i Portugalci i Čileanci i španjojezikoznalci na engleskom jeziku? Da se privoli engleska publika? Taj me dio najviše zasmetao. Marquez je simbol španjolskog jezika, kulture.. i onda pristane na ovakvu blasfemiju? Oh, pobogu.

Druga stvar koja me zasmetala je ta što sam imao osjećaj da nedostaje glazbe. Kao da su štedjeli na soundtracku kojeg potpisuje Kolumbijka imamnajjebenijiglasikad Shakira. Scene rijeke Magdalene i đunglastih šumica Andi popraćene srcedrapateljskim stihovima su fakat odlične, ali ih je malo i nekako mi sve djeluje.. jeftino napravljeno? Glumci su manje više odgovarali opisu, od Benjamina Bratta, Johna Leguizama, Hectora Elizonda i drugih koji se pojavljuju u filmu, nemam pretjeranih zamjerki glumi. Vjerno prate upravo onakve likove kakvima sam ih zamišljao čitajući roman. Fermina Daza, glavna koka filma oko koje se vrti radnja i u koju se Florentino Ariza zaljubljuje pa potom tuguje 53 godine i pritom poševi cca 700 žena, sasvim je dražesna i ljupka, dok je Ariza papak kao i u knjizi. Ljutit otac Fermine još je jedan kul lik, ali nekako mi je.. slabljikav, bljutav.. nema snažnog osjećaja.

Kao ni cijeli fim. To zaista je ljubavna priča koju vrijedi pročitati, ali dogodilo se ono čega sam se bojao i što obično bude.. rijetko kada je redatelj dorastao zadatku pa da fenomenalnu knjigu pretoči u isti takav film. Ljubav u doba kolere je snimljena po jasno vidljivim pravilima, sve je obuhvaćeno, ima sve elemente koji revno prate roman, ali ništa više od toga. Naprosto kao da čitate knjigu na mute - da stavite slušalice na uha i umjesto da vam glazba bude pozadina, rečenica su vam negdje u drugom planu, bježe i trčkaraju i ne možete ih uhvatiti. Doslovna preslika romana na film.

Kao da su, primjerice, japanci napravili Robot-redatelja koji umije tehnički izvesti sve što je potrebno za dobar film, ali nema osjećaj.. nema onaj dodir, fali mu žllica Vegete, nedostaje mu nešto. Nema emocija. Ne dira vas. A to je priča koja bi trebala dotaknuti neke emocije. Mislim da znam u čemu je problem. Možda je redatelj (koji je za ovaj film trebao biti Guillermo del Toro, autor Panova labirinta ili Pedro Almodovar) pokušao omekšati latinskoamerički intezitet, njihovu vatrenost i snažne, dugotrajne odluke koje donose u trenucima bijesa, prilagoditi ih sjevernoameričkoj i europskoj publici. Ali čemu to? Ako želim gledati nešto bez imalo kvalitete i duha, pogledat ću bilo koji američki blockbuster. Pusti me da uživam u drugačijoj kulturi, posebice španjolskoj koja zaista nudi divan repertoar užitaka, od predivnih žena (kojih, priznajem, u ovom filmu ne manjka) do vijugavih rijeka.

Što reći na kraju? Pogledajte film, naravno, i pokušajte se uživjeti. Ako vam uspije - javite mi.

I had a dream

Noćas sam usnio da ću imati psa. Što je vrlo vjerojatno u nekoj daljnoj budućnosti. Zajedno s kućom usred šume i svime ostalim što sam zacrtao u sedmogodišnjem planu, koji se samo u protekla tri mjeseca drastično promijenio, a o čemu ću pisati uskoro. Nego, da ne duljim, usnio sam i kako ću ga nazvati (iako ne znam koje će pasmine biti) - Enter. A vi recite da to nije najbolje pseće ime ikad.

Eto me u svijetu blogorada!

Davnih dana, one mutne 2005. godine koja je bila prekretnica u mom životu zbog svih mogućih, zamislivih i nezamislivih prekida na koje sam naišao (veza, obitelj, kosti u koljenu, gimnazija/faks, Bjelovar/Zagreb, moja birtija, šmrc), vodio sam blog na blog.hr portalu i u njemu pronašao spas. Doslovce. Mogao sam neometano vikati, a bio sam dovoljno glasan da me čuje dovoljno velik broj ljudi. Feedback je bio odličan, komentara i posjeta more i sve super. Eh, onda sam počeo tražiti posao putem bloga i našao ga. I ne samo posao nego i štošta drugo, poput (bivše) djevojke, MFF-a i mnogih drugih stvari, ponajviše poznanstava. Eh, no onda je onaj spomenuti posao uzeo danak i ja više nisam stizao pisati blog. Godinu dana pisao sam nešto sasvim drugo, iživljavao se u tiskanom mediju da bih se prije par mjeseci opet vratio bloganju. I jako mi je lijepo ovdje, moram priznati, wordpress je odličan i iako nemam čistu domenu, stvari funkcioniraju ok, 200tinjak posjeta dnevno, nekoliko komentara po postu, meni taman koliko mi treba.

Ovih dana čitam kod raznijeh blogera kako su reklame na blogu loše, kako su reklame na blogu dobre, kako je zarada na blogu upitna, kako je zarada na blogu jasna i potrebna i bla, bla, bla. Najsuvisliji zaključak je taj da blog trebaš pisati ne za novac, nego za gušt i da reklame ne smiju utjecati na tvoje pisanje. S tim se slažem. No, da ne duljim, nego vam kažem što sam reći htio, a čemu je ovaj uvod prethodio. Pisanje na blogu mi se, dakle, višestruko isplatilo na zilijun načina, definitivno promijenilo život, dobre stvari uletjele su u pravim trenucima. Tako me prije par dana Borja pozvao da pišem blog za PlanB sajt i najavio kako će mi to biti plaćeno.

Eto ti šoka i nevjerice. Wow. Meni će netko plaćati da pišem na blogu? Divotica. Krasotica. Cifra je aposlutno nevažna, namjera i učinak su važniji i osjetljivi. Ali tu se javio prvi problem. Pritisak. Znate kako je.. trebaš nešto napisati i isporučiti, ne možeš navlačiti čovjeka, ne možeš navlačiti sebe. I onda čekaš trenutak inspiracije i što se dogodi? Klikneš na plavu F ikonicu u browseru (Flock rules!), otvoriš svoj omiljeni Facebook i shvatiš da imaš stotine tisuća blesavih rekvesta i da ti to silovito udara na spolovilo! Oh, udara i udara. I odlučiš potom, glave hladne, da je Facebook za tebe mrtav prije nego što netko od tvojih prijatelja postane mrtav.

O tome, i mnogo više od toga, pročitajte u mojem prvom 2 be paid for postu na planB stranici. Inače, na toj će stranici blogerski aktivno sudjelovati svi autori magazina PlanB, a ideja je, kako navodi Borja u današnjem postu, stvoriti mali kolaborativni blog poput Pollitike gdje će mnogo ljudi pisati o mnogo divnih stvari i svijet će opet biti divno mjesto i mi ćemo se složiti da blog je mrtav, ali nije baš toliko mrtav, ali niti toliko živ koliko je bilo pisano u prošlu subotu u članku u Obzoru lista Večernjeg.

Budući da gibam za provinciju ovijeh dana, svima želim ugodne blagdane, da potrošite što manje novaca i da zajedno sa mnom molite Boga da nam pošalje još ponešto pahulja bijelih.