esencija samoće

Fascinirala me mogućnost da stvorim svijet pun čudovišta u kojem je najgroznije stvorenje – čovjek, ispričao je Guillermo del Toro za Jutarnji list govoreći o filmu ‘Panov labirint’. I upravo je ta rečenica iznova potaknula moje razmišljanje o meksičkom uratku kojeg sam prije nekoliko mjeseci gledao u Motovunu. Isprva sam bio skeptičan prema filmu. Potom sam ga odgledao i osjećao se pomalo nejasno; nisam uspijevao dogovoriti se sam sa sobom sviđa li mi se film ili ne. U nedoumici, poslužio sam se ad hominem trikom i projcirao ga na filmsko platno. Našao sam zamjerke glumi, odnekuda izvukao neprobavljive elemente plastičnosti, dodao tome prethodno stvoreni amnimozitet na sve što uvelike prati grozna sjena očekivanosti i u konačnici formirao negativno mišljenje. Filmu nedostaje duše i to se ne može nadoknaditi specijalnim efektima, zaključio sam.

panov labirintNo, danas sam, potaknut citiranom rečenicom, promijenio stav jer sam dobro promislio što je autor rekao i s kojom je mišlju realizirao film. Ofelia, djevojčica iz filma, spona je između stvarnog i magičnog svijeta. U realnom okruženju, Ofelia trpi brojne okrutnosti i nepodnošljivi pritisak njena očuha, okrutnog vojskovođe Vidala. Kako bi tu svakodnevnicu lakše podnijela, Ofelia poseže za ne tako rijetkom metodom – negiranje stvarnosti i stvaranje vlastitog svijeta. Iako je njen svijet iz mašte u kojemu upoznaje Fauna i mora ispuniti brojne teške zadatke jednako nepodnošljiv, ipak postoji utješna činjenica. Ofelia je, naime, davno izgubljena princeza koja će nakon što obavi nekoliko zadataka iznova zasjesti na tron, biti okružena podanicima i vratiti mir i sreću u svoje kraljevstvo.

U cijelu je ideju filma utkana nevidiljiva nit samoće. Ofelia ima samo majku, no ona je trudna, nosi njenog brata i ne može joj posvetiti dovoljno ljubavi. Misleći da radi najbolje za nju, majka se udaje za okrutnog, ali bogatog vojskovođu. Ofeliji ne preostaje ništa drugo nego se povući u svoj svijet mašte. U svoj maleni labirint samoće u kojemu je ona sama i zamka i rješenje. Film je tužan, no ne na prvu loptu, koristeći se uigranim trikovima, već kasnije, kad tapkamo u mraku rezigniranosti, pod prstima osjećamo spomenutu nit samoće. Povlačimo je i obavijamo se njome, čineći se jednako tužnima.

Ofelia ima svojeg muškog pandana već duže vrijeme. Zapravo, reći ću da je obrnuto; David, dječak robot iz ‘Umjetne inteligencije’, dobio je svoju pandanicu u filmu ‘Panov labirint’. Kao jedinorođeni, robot kojem na svijetu nema sličnog, David je usamljen. Ironično, proizveden je upravo zato da zamjeni bolesnog sina i razvedri usamljenu majku. Uvučen u obitelj, emocionalno nedorastao zadaći, David počinje osjećati ljubav prema majci. Njegove prve emocije, početak su kraja njegove sudbine.Umjetna inteligencija

Kako bi kompenzirao taj nedostatak koji ruši ravnotežu njegova postojanja, David kreće u potragu za Plavom vilom. Za nju je saznao od majke, slušajući kako mu čita, kao što je i Ofelia saznala za magični svijet podzemnih kraljevstva čitajući bajke uz majku. Oboje su uhvaćeni u najveću moguću zamku osamljenosti; onu koju je najbolje definirao mag samoće, Gabriel Garcia Marquez napisavši da ‘najgori način da ti netko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati’. David nikad neće imati majku, Ofeliju bi samo otac pun ljubavi izvukao iz nemilosti, okova realnosti.

Najveća samoća koja se može osjetiti u ‘umjetnoj inteligenciji’ je trenutak kada David shvaća da iako će provesti najljepši dan u životu sa svojom majkom, uvečer će zaspati i svega će nestati. No još elementarnija samoća dolazi iz njegove spoznaje samog sebe; David je robot, jedinstven na svijetu i nema njemu sličnih. On nema roditelja, nikoga od koga je nastao, on ima samo uzor po kojemu je modeliran, on je sjena sjene i to ga čini najusamljenijim bićem na svijetu.

Ofelia se sama mora boriti za svoje prijestolje, ali i žrtvovati ga za svojeg brata. David je zbog svog ‘brata’ žrtvovan. Radnja oba filma simbolično je obavijena u maglasto okruženje, gdje pojam samoće dobiva na težini. I Ofelia i David, obje su rezultati ljudske samoće i ogoljenosti. Koliko u filmu, toliko u stvarnosti jer su ih, na kraju, stvorili ljudi s istaknutim osjećajem za samoću – umjetnici.

Zaključak je, dakle, da samoća nije onaj tren kad si sam i sjetan, već onaj tren kad si veseo i pored nekoga i kad shvatiš da će osmijeh i radost uskoro postati samo hrana sjeti.

Oglasi

3 Responses to esencija samoće

  1. hedseek kaže:

    prvo sam te namjeravao sprdati jer sam uvidio tvoj strah da moja malenkost nestane iz tvog života… al onda sam shvatio da ti govoriš o običnom slinavom sendviču kojeg si tog trena proždrljivo gutao, pa na tren zastao i shvatio kako će tebi ipak dragi sendvič postati ”samo hrana sjeti” 8) ajde mali ne brini, kupit ću ti ja drugi sendvič, i to onaj velki meksički kod tete na savi… samo se javi za pivu 😉

  2. Josephine kaže:

    Svidio mi se tekst. Baš dobra recenzija i usporedba 🙂

    Nego, ovaj gore komentator nešto reče o sendvičima na Savi… Stalno slušam o tim famoznim sendvičima! Gdje je to točno?

  3. aristonov kaže:

    Hed, bira večeras. 🙂 Josephine, hvala 🙂 A sendviči su ti točno ponad “stajaonice” tramvaja 🙂 Mali kiosk, ne možeš promašiti.. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: