blogersko iskupljenje u Mynamaru

Radnici u plavim odijelima, kao u jutro nakon oluje, šmrkovima ispiru crvene suze s hladnih pločnika. Odasvud čuje se tišina, prozori su zatrpani vrećama pijeska da zaustavljaju zalutale metke, podrumi su ispunjeni čežnjom za sunčanim zrakama. Ili barem daškom osvježavajućeg vjetra. U kutu gdje je nekoć bio smješten drveni radio aparat, sjedi dvadesetdvogodišnji mladić. Obučen je u traperice i kratku žutu majicu. Nogu prekriženih u lotus položaju, s laptopom na koljenima i očima uprtima u monitor. Baterija je pri kraju, internetska veza na klimavim nogama. Svaki će se tren prekinuti.

pobunjeni redovniciSrijeda je. Dan nakon što su njegovog kolegu odveli na ‘obavijesni’ razgovor. Vojni ga Savjet tereti da je ‘publicirao neprimjereni i kompromitirajući sadržaj na blogu’. Nije im bilo teško locirati ga. Nadziru sve internetske providere i jedino oni mogu odobriti korištenje internetskih računa. Vrlo malo vremena im je potrebno da pronađu sve aktivnosti tih mizernih jedan posto populacije koliko ih u Burmi ima pristup internetu.

Superman odvaja usb kabel digitalnog fotoaparata od laptopa. Sprema ga u torbu koju prebacuje preko leđa, sakriva laptop ispod nekoliko polica u vlažnom podrumu i izlazi van. Policijski je sat prošao, na ulicama započinje nešto kao život. Prošao je pored glavnog trga Rangoona, jednog od najvećih gradova u Burmi, Shwedagon Pagoda cestom. Dolazi do Bo Gyoke Aung San ceste gdje ga već čekaju Arca, Eye i Sun. Svi četvoro sa sobom imaju digitalne kamere. Arca stoji u lokvi mutne vode. Tu su jučer, nakon što je okrenuo fotoaparat prema njima, vojnici Savjeta ubili japanskog fotoreportera Kenjia Nagaia.

Četvoro se blogera priprema na dolazak redovničke povorke. U daljini se čuje tiho pljeskanje i ujednačena molitva. Cresendo, pojačava se kako se redovnici približavaju Bo Gyoke cesti ne bi li onuda stigli do glavnog trga. Iz suprotnog smjera umjesto glazbe i molitve odzvanja vojnički marš. Crne čizme što će uskoro biti poprskane krvlju, održavaju ritam, lijeva – desna, lijeva – desna, snažno i dostojanstveno tapkaju po burmanskom tlu. Blogeri se nalaze u sredini. Kreću prema redovnicima i na jednoj od bočnih cesta pridružuju se civilima koji će uskoro sa redovnicima činiti ‘rijeku demokracije’. Ona će se pokušati probiti do glavnog trga, da simbolično označi svoju pobjedu, no bit će zaustavljena u krvi.pobunjeni redovnici

Superman vadi kameru kako mu se približava jedan redovnik. Snima njegovo lice. Mlad je, možda ima dvadeset godina. Crvena mu je halja prebačena preko ramena, na nogama ima gumene natikače. Oči su mu pune suza. Ali ne onih tužnih, ne onih sjetnih ili izdajničkih, nego onih iskrenih, borbenih. Trenutak kasnije, vojnik diže pušku, ispaljuje nekoliko hitaca upozorenja u zrak. Njegov zapovjednik urla naredbe kroz megafon, pokušavajući nadglasati pjesmu redovnika koji se probijaju prema trgu. No prešli su granicu generalova strpljenja. Izdaje naredbu, nekoliko desetaka hitaca, jedan za drugih, zalete se u grupu i iz nje uskoro poteče krv.

Superman, zaglušen pucnjavom, okreće se ne bi li vidio svoje prijatelje, no ne nalazi ih. Gužva je prevelika, žamor, plač, jauk i pucanj dezorijentiraju ga. Upire kameru prema mladom redovniku pored njega. Iz oči mu curi krv.Superman se zgrozio nad tom scenom. Ne gasi kameru, samo je spušta prema dnu i počinje trčati. Ni nakon deset minuta ne prestaje. Već je prošao cijelu cestu, zaobišao trg i našao se na vratima svoje kuće, već je uletio u podrum, stisnuo se uz kut i tek kad je zaplakao i kad mu je suza pogurala kapljice krvi niz lice, shvati da na usnama ima komadiće nečijeg mozga. Nastavlja plakati sljedećih pola sata. Dolazi k sebi, uključuje laptop.

Vlada je prvo krenula u čišćenje ‘spama’ tako što su ponaosob hvatali blogere. Potom su ograničili korištenje interneta, no od prije nekoliko dana, jedine stranice koje se mogu pronaći na internetu u Burmi su one državne i vojne. Prepune pamfletića i lažnih izvještaja. Burmanski su blogeri utihnuli. Hodaju ulicama, snimaju kad ih nitko ne primijećuje, bore se za demokraciju pjesmom i glasnim udaranjem dlana o dlan, no više ne mogu prenijeti svoju poruku, niti sliku niti doprijeti do ljudi van Burme. Jedan je od njih, par sati prije nego što će vojska isključiti internet i odvojiti ih od ostatka svijeta, zapisao kako se nada da će u sljedećih nekoliko sati situacija postati bolja. ‘Ako preživimo još ovaj nalet, možda popuste, možda shvate’, natipkao je.

 

ko-htike.blogspot.com

weblog.xanga.com/dawn_1o9

seinkhalote.blogspot.com

koniknayman.blogspot.com

seinkhalote.blogspot.com

kadaung.blogspot.com

drlunswe.blogspot.com

http://bbwob.blogspot.com/

www.witness.org

 

Za to vrijeme, burmanac u Londonu, Ko Htike, izvještava o onome što telefonski saznaje o svojoj zemlji. On i još nekoliko desetaka blogera u svijetu pokušavaju namoliti ljude da pomognu stanovnicima južne Burme od etničkog čišćenja. Mediji mu u tome svesrdno pomažu, za njihovu se revoluciju zna. Isto kao što se zna i za ono što su učinili vojnici generala Thura Myint Maunga; upali su u samostan, nadrogirali redovnike amfimetaminima i potom ih zaklali kao piliće. Jedan je bloger o tome izvjestio. Potom su ga odveli na ‘obavijesni razgovor’.

Ovih je dana u Burmi teško odrediti granicu između ‘razgovora’ i privođenja koje može završiti smrću. No jedna granica – vojne represije, ubijanja, medijskog mraka i potlačivanja naroda, ubijanja nedužnih redovnika i ograničavanja slobode – davno je određena i obrisana. Na njenom mjestu sad stoji tek pokoji ugrušak krvi što je promakao mlazu iz šmrka radnika u plavom odijelu

 

 

Oglasi

5 Responses to blogersko iskupljenje u Mynamaru

  1. Kiki kaže:

    pa zasto ovdje pises na hrvatskom jeziku?

  2. aristonov kaže:

    Zato što i dalje ciljam na domaću publiku 🙂 Razmišljao sam o tome, i ozbiljno ću se prihvatiti posla u vježbanju engleskog i prevođenja tako što ću pisati dva bloga paralelno, ovu verziju i englesku verziju. No trenutno imam toliko obaveza, posla, projekata i planova da bih trebao reducirati san na nekih 13 minuta dnevno da to sve stignem obaviti.. 🙂

  3. MasterMind kaže:

    Ful gušt mi je bilo stisnuti ono plavo gore “Add to blogroll” 🙂

    Sretno s namjerama. Postojale su i kod mene takve, s tim da sam ja iz fore razmišljala o njemačkom ili ruskom. Kvaka je u tome da tu ipak prestaje zabava i počinje full-time job.

  4. neutrino kaže:

    Najprije, dobra ideja za post. Burma je danas jedna od onih strahotnih vijesti koje covjecanstvo mora pratiti i traziti im rjesenje.

    Iako je tekst povremeno malo prepatetican za moj ukus, to ne znaci da ga nije trebalo napisati.

    A sad o manje vaznim temama. Kao i prilikom svakog useljenja, nadam se da ces na novoj adresi biti sretan i zadovoljan i da ce ti raspored soba odgovarati. Jedino sto u ovome nije dobro je da cu morati mijenjati feed u readeru, al dobro, potrudit cu se.

    Nego, zasto mene ovaj tvoj blog vec pozna? Nije mi pitao ni e-mail ni nick … sve vec zna!!

  5. aristonov kaže:

    Patetičan ili ne, istina je žalosna.. Zato ja ne koristim reader, nekako mi je odbojan još od macova.. poprilično. A zašto te pozna? Imaš firefox? Mislim da ima neka aplikacija koja sve kapči po wordpresu i blogspotu.. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: