‘alkohol volim više od žena’

Provincija u kojoj sam davne, davne ’87. godine prvi put zakmečao ugledavši bolnički sobičak oko sebe (koji grozan način da započneš život. Umjesto da prvo što vidiš bude šuma, potok i cvijeće, ti vidiš krv, injekcije i uniformirana, ozbiljna i smrknuta tjelesa) od neki dan u funkcionalnoj službi ima točno 3 (riječima: tri) taksista. Trojica njih na grad koji s okolicom broji otprilike 50 tisuća stanovnika. Taksi je u Bjelovaru jeftin i praktičan, no kako mi je jučer ispričao Ante, jedan od preostalih, ne znaju što im uze kruh. Možda ekipa koja je počela u Volkswagen kombijima i vremenski određenim rutama dovoziti mještane okolnih sela u grad ili poboljšanje javnog prijevoza. Potonje, kladim se, nije razlog.

No, ispričajte me na ovoj maloj digresiji. Tema dana nešto je drugo. Naime, iz gore spomenute provincije sa sobom sam donio glasilo Hrvatske demokratske zajednice; tjednik Bjelovarac koji osim nešto oglasa i lokalnih tema, uglavnom donosi govore mladog i nesimpatičnog političara Gorana Jandrokovića kojeg, eto, u avionu nisu prepoznali pa se čovjek pobojao za svoj politički integritet i odlučio napraviti glasan prosvjed, a mediji ga u tome svesrdno podupriše umjesto da mu se nasmiju u lice i prave se kao da nisu ništa čuli. Nađe se u Bjelovarcu još i pokoja zgodna pričica o tome ‘kako je Ivan volio Katicu’ gdje se par prisjeća dogodovština tijekom 50 godina braka i gdje se tako jasno ocrtavaju još uvijek prisutne srednjovjekovne manire, a koje su jasno vidljive u rečenicama ‘ Nikada nisam požalio što sam izabrao baš nju. Dobro, možda nekad, ali samo na kratko, kada sam vidio neko lijepo čeljade’. Nije li to krasna posveta ženi s kojom si u braku 50 godina?

Uglavnom, između nepismenog smeća od članaka, najgoreg i najstarijeg fonta u povijesti novinarstva te između nevjerojatnih preskakanja tema, nesklada prijeloma i, oh Bože, tako loših fotografija kao da su ih snimali prvim Alcatelima, pronašao sam jedan maleni dragulj. Tema na duplerici kojoj naslov kaže ‘Alkohol volim više od žena’. U nadnaslovu stoji ‘ sastavni dio Bjelovara su i tridesetak građana koji svakoga dana jedu samo zahvaljujući pučkoj kuhinji’, a u podnaslovu su smjestili rečenicu ‘većina njih više ne zna je li alkohol uzrok ili posljedica gotovo beskućničkog statusa ali su (bez zareza) svi složni da im je dobro i da su zadovoljni svojim životom’.

Potom ugledate sliku dvije poznate osobe. Jedna je žena kojoj ste i sami ponekad dali kunu, a druga je mladić za kojeg ste uvijek sumnjali da nije baš načisto sam sa sobom unutar svojih misli, a sad vam je to i potvrđeno. Glavna fotografija je groteskna scena, barem za mene, a prikazuje dvije nasuprotne klupe u centralnom parku. Na lijevoj klupi sjede dvojica muškaraca. Jedan ispijen u ‘đubretarci’ aka vijetnamki, s ponosom je podigao kažiprst desne ruke i pokazao krezuba usta za fotografa. Pored njega sjedi proćelavi četrdesetogodišnjak u trenirci s rezigrniranim osmijehom, a nasuprot njih sijeda žena u ranim pedesetima, s nekoliko konzumovih vrećica pored sebe, uhvaćena je na fotografiji baš u trenutku kada je s dvije ruke primila plastičnu bocu MB piva od dvije litre i dignula je visoko iznad glave, vrhom usmjerenim u usta, a obrazima usuknutim, iznutra iznenađenim okusom jeftinog bućkuriša.bjelovarski park

Autor članka IŠ započinje klasičnim leadom. O tome kako ih vidimo svakog dana na ulicama i kako ih osuđujemo, ne razmišljamo kako su došli na marginu i dno. Dalje saznajemo kako 57-godišnja Ankica Pučko nema socijalnu pomoć, živi kod neke starice kojoj joj dozvoli da prespava (meni je ta starica bolja priča, ali ok..) te kako u ‘slobodno vrijeme’ skuplja boce od kojih preživljava. Hrani se u pučkoj kuhinji i, sad sljedi meni najzanimljivija rečenica, ‘ zadovoljna je svojim životom’. Ankica kaže kako ima sina i kćer u Garešnici (mjestu nedaleko Bjelovara), no kako je u slabom kontaktu s njima.

Druga priča je o 65-godišnjem Stevi Ljubobratoviću, bivšem trgovcu. Ovaj vješti starac koji si donosi vodu s obližnjeg izvora, živi sam i nije sklon društvu, autor je naslovne rečenice. Alkohol voli više nego žene, uživa gledati dok drugi piju i više se ne sjeća kada su ‘njegova kola pošla nizbrdo’. Stevo je u životu bio nekoliko puta u zatvoru i kaže, sada mu odgovara ovakav život. Šeće gradom, puši cigarete kada ih užica, jede u pučkoj kuhinji, a kada se smrači i zahladi, ode u trošnu kućicu koju mu je ostavila sestra prije mnogo godina. Također, dodaje Stevo, voli čitati knjige, makar i stalno iste. Zanimljiv podatak, složit ćete se.

Treća priča je najmlađi među njima, 28 godina star Mario Očko. Loša obiteljska situacija, razvod roditelja i smrt majke, kaže, postupno ga je dovela na mjesto gdje je sad – gradski parkovi, haustori i kreveti od kartona. Dodatni razlog je i eksperimentiranje s drogom i alkohol, no sada je već šest mjeseci ‘čist’. Zadovoljan je svojim životom, pomoći od 400 kuna i onim što nađe na cesti, no mlad je, želio bi zasnovati obitelj i zaposliti se. Ipak, teško da će postati samostalan jer nije školovan i nitko ga ne želi uzeti kao zaposlenika.

Sve priče u članku potom su objedinjene u poprilično vješt komentar autora koji ističe kako su svi oni s kojima je razgovarao ‘na dnu života, no još uvijek pokušavaju sačuvati svoje dostojanstvo i na svoju situaciju gledaju kao na prolazni dio njihova života iako je evidentno da njihov status traje već godinama’. Završava članak rečenicom kako se bjelovarski beskućnici ne žale i nikoga ne okrivljuju.

Taj me dio najviše zanima. Zašto nikoga ne okrivljuješ? Zašto barem sebe ne okrivljuješ? Zašto u jednom trenutku, govoreći o prošlosti i budućnosti istovremeno, pokazuješ nadu u bolje sutra, nadu za boljim životom i nadu da ćeš biti kao ostali, a onda se već u sljedećem trenutku pomiriš sa svojom ‘sudbinom’ i odmahneš rukom? Zanima me koji je to trenutak kada čovjek odustane od sebe? Kada točno digne ruke i kaže: “To je to, ja više ne mogu dati, niti ću više od života tražiti”.

U tekstu Ankica spominje da ima sina i kćer. Čovjek se zapita gdje su oni i zašto dozvoljavaju da im roditelji prose po ulici? To je pitanje na koje ipak mogu ponuditi odgovor – djeca su se umorila od načina života svojih roditelja. Niti je taj film crno bijel, niti su oni od jučer. Nadalje, Mario ima 28 godina i svoju priču pravda razvodom roditelja i smrću majke. Ne prihvaćam taj izgovor. Dragi Mario, jedan si od mnogih, no ti si odlučio kukati i tonuti u samosažaljenje, a to je tren, čini mi se kada sve ode k vragu. Jedno je požaliti se i zatražiti pomoć, drugo je shvatiti da će uvijek biti ljudi koji će se sažaliti nad tvojom situacijom, staviti nekoliko kuna u tvoje prosjačke ruke. Zašto bi se htio pomiriti s time?

Na kraju balade, nekako nemam samilosti prema njima. Ne žalim ih iz dva razloga. Prvo, sami kažu da su sretni svojim životima; znam da lažu, ali sebe i sebi lažu, tako da je to njihov problem. Drugo, vjerujem da smo obdareni najnevjerojatnijim životnim impuslom koji nas uvijek iznova pecne i natjera da se dignemo s poda, da idemo dalje, da pokušavamo, da ne tonemo u letargiju i u njoj ostanemo. Upravo zato, radije bih naprasno prekinuo svoj život, nego postao propalica što hoda parkom i sakuplja boce. Izuzetak svega toga je bolest koju ne možeš kontrolirati, za sve ostalo – tu je spomenuti impuls.

Oglasi

3 Responses to ‘alkohol volim više od žena’

  1. MasterMind kaže:

    Da.

    Usput, sve lokalne novine i ljude je nemoguće promijeniti. To je naprosto tako, naše je jedino koliko veze žlimo imati s jednim ili drugima.

  2. hedseek kaže:

    sviđa mi se ideja za članak. vratio me u srednjoškolske dane kad bih, poput većine ”buntovnika”, provodio sate i sate na klupama u parku uz pivo i sendvič, uporno izbjegavajući satove matematike… Tada me polupijanog, ugledavši te najniže pripadnike ljudskog društva koji su davno dušu prodali đavlu, znala pogoditi strijela razuma pa bih se naglo uplašio za svoju buduću egzistenciju . sjećam se kako sam ih na prvi mah žalio, no kako sam odrastao sve sam ih više prezirao. slažem se da su sami krivi za svoje stanje, ali smatram da ih prijezirom ne možeš izvući iz rupe u koju su davno upali. možda su im tvoje riječi opomene mogle pomoći dok su kružili po rubu provalije, ali bacanjem mrvica u tu rupu samo mučimo ta jadna stvorenja…
    svak nek svoj kruh zaradi il proba barem (ko je donekle zdrav i ko to može), jer samosažaljenjem i zapomaganjem se tek sve više zakopava u rupu koju je sam iskopao…

  3. Ire kaže:

    ko što si rekao nije sve crno ili bijelo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: