Muke po RPO-u

Iliti ‘dajte mi da radim i budem kreativan na svom poslu, nemojte mi uništavati psihu, trošiti vrijeme i novac na birokraciju’

Sve je počelo onog kobnog trenutka kad sam se prokletnički pobahatio za soma kuna većom netto plaćom ukoliko uđem u RPO sistem ili za one koji nisu, poput mene, u protekla dva tjedana diplomirali ekonomiju, (Registar) Redoviti porezni obveznik sistem. Stvar je u biti vrlo jednostavna. Ja prijavim samostalnu djelatnost, moj knjigovođa mjesečno izdaje fakturu mojoj firmi, oni mi plaćaju ugovorom dogovoreni brutto iznos. Od tog iznosa platim doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, knjigovođu plaćam triput godišnje, u sustav PDV-a ne ulazim jer mi se A) ne isplati do kraja godine ganjati račune i B) jer ću prvih par mjeseci kešovinu koristiti da vraćam dobrim ljudima, prijateljima bez kojih ne bi preživio dugove, a oni mi za to ne mogu izdati račun.

Sve zvuči idealno. Samo se trebam prijaviti na Mirovinsko i Hitro.hr, odnosno Zdravstveno, otvoriti službeni račun i napraviti žig i voila! To je to. Jest kita.

Ne iz razloga da patriotski ulijevam svoj porez u blagajnu općine u kojoj sam prijavljen, nego iz razloga što još uvijek nisam prijavljen za stalno u Zagrebu (nemam svoj stan, je li..) i zato što je u općini Veliko Trojstvo jedan od najmanjih prireza u Hrvatskoj, hrabro se odlučih obaviti svu dokumentaciju i prijave u Bjelovaru. Tako ću naime poštovati zakon jer nisam prijavljen u Zagrebu, tako ću plaćati umjesto zagrebačkih 18 tri posto prireza, čist račun i duga ljubav. Naravno, ništa što sam naumio napraviti u zadanom roku od dva tjedna nije mi uspjelo. Naime, danas, kad sam pomislio da je mojoj muci kraj i da sam sad pribavio sve papire koje trebaju tetama u kadrovskoj službi da bih ja prvog dobio plaću, saznao sam da em moram po deseti put ići u Bjelovar, em su mi dali krive upute pa imam neke krive dokumente, em sam odvalio dvjesto kuna za žig kojeg sad moram mijenjati jer sam napravio prekršaj po zakonu o zaštićenosti žiga. Bjutiful.

Proteklih dva tjedna u Bjelovar sam putovao tri puta. To je više nego što sam išao u proteklih tri mjeseca. Put sam po sebi nije problem, to je samo 90 kilometara i nešto manje od kune po kilometru za povratnu kartu za vlak, no problem je što moram gnjaviti kolegu da me mijenja ujutro, što se moram probuditi u četiri kako bih stigao na vlak u pola šest i bio u osam u Bjelovaru. Problem je i što se onda vraćam mahnito u 13 sati kako bih već u 15 bio na poslu, ‘čio i odmoran’ zaružio do večernjih sati. Sreća u dodatnoj nesreći je ta što sam mogao dvaput u tri dana posjetiti malu seku koja je u bolnici iz zasad nepoznatih razloga.

Prvo što sam trebao učiniti jest prijaviti se u Hrvatsko novinarsko društvo da bih mogao postati ‘samostalni djelatnik’, ‘samostalni umjetnik’, ‘slobodni novinar’ ili kako li već želite definirati titulu. Meni je svejedno, ja bih samo da me plaćaju za moj rad i da ne brinem oko toga kako me vodi referent u poreznoj upravi. Dakle, ono što sam trebao učiniti prvo, sam obavio među posljednjim iz meni trenutno nepoznatih razloga pa ispada da sam prvo išao izvaditi radnu knjižicu.

Za tu malu knjižicu u kojoj mi neće pisati da sam dvije godine studirao i da sad nastavljam studij, morao sam imati original dokumente s fakulteta. Dokumenti su bili na Fakultetu političkih znanosti na kojemu sam prije tri mjeseca pokrenuo postupak za ispisom s fakulteta. To zvuči zaista jednostavno, no nije, zakompliciralo se zbog Murphya i moje sreće. Naime, prekinuo sam studiranje na FPZ-u zbog toga što tijekom prve polovice ove godine nisam mogao platiti školarinu. Živim sam, otac ima dugova i nema prihoda, majka živi kod bake, odgaja seku, tu i tamo nešto užicari za stariju sestru, a ja se snalazim sam duže od godinu dana. Nije to uopće loše, dopustite digresiju, ali je problem kad u početku imaš plaću od dvije tisuće kuna, a samo tisuću i dvjesto moraš platiti stanarinu. Pa se vi obucite, jedite barem dvaput dnevno i funkcionirajte normalno na poslu koji naprosto zahtjeva socijalizaciju po birtijama i restoranima – novinarstvo – i još platite fakultet. Eh, ne bu išlo.

S tim u skladu, pomislih da će mi na Fakultetu izaći u susret. I vidi vraga, to se i dogodi. Ne dopuste mi, naravno, oslobođenje od plaćanja, ali mi daju da platim u ratama. Iako ti izgledao kao idelano, divno i krasno, meni plaća sljedećih mjeseci raste mravljim korakom, a dugovi postaju sve veći jer negdje dvadesetog u mjesecu uviđam da sa stotinu kuna neću moći prehraniti se do kraja mjeseca. Fakultet, naravno, ne plaćam pa pišem još jednu molbu. Ona se odbija, nitko ne reagira. U međuvremenu ja trebam prijaviti index na testiranje, no to se ne može jer nisam platio godinu. Ne preostaje mi ništa drugo – plati godinu ili izgubi studentska prava. Biram opciju dva jer više nemam od koga posuditi novce, više nemam želudac za žicanje i mirim se s činjenicom da moj potencijal pada u vodu jer sam presiromašan za studiranje.

Ali i posao mi pada u vodu. Radim preko studentskog servisa. Što ću sad? Ništa, to se odvija prije ljeta. Upisat ću neki drugi faks zbog studetskih prava. To i radim (Doduše, još nisam službeno na Hrvatskim studijima, ali ovih ću to dana učiniti).

Vratimo se sad na vađenje radne knjižice i dokumente. Prije ljeta pokušavam izvaditi dokumente. Ne možete, mladi gospodine, reče mi okrutno opaka zla i bahata teta u referadi, jer niste platili dug. Dug? Koji dug? Mislite onaj dug zbog kojeg sam izgubio prava na vašem fakultetu? Onaj dug koji mi u mojim molbama (broj se povećao na nekih pet) niste odobrili unatoč tome što sam vam dokumentirao da sam, iako zaposlen, nedovoljno imućan da platim studiranje i što sam u prokleto teškoj obiteljsko psihičkoj situaciji? Ah, taj dug.. pa što ne kažete, evo, odmah ću vam iskeširati pet i po soma kuna, pa neka se vodstvu države nađe, jer ono ionako nema ideju kako pomoći mladim mozgovovima. Možda si kupe neku pljucu i propucaju vlastite. Ili ne.

U potrebi dokumenata zbog radne knjižice (a onda i ugovora, posla, plaće, života..), odlazim posljednji put na Fakultet. Plan je vrlo jednostavan; zadnji put molim dekanicu za pomoć. Ukoliko odbije, ja njoj odbijam dio lubanje nekim teškim predmetom. Ne žalim niti trenutka dok sjedim u zatvoru, prodajem ekskluzivnu priču novinama, pišem knjigu, vježbam, družim sa zatvorenicima.. eventualno tetoviram nešto na ruku. Ukratko – jebe mi se, ako mi ne izađu u susret, jer je zaista riječ o potrebitoj situaciji, ja ću njima izađi u susret. S teškim olovom. Višekratno.

Nakon sati čekanja, saznajem da je molba odobrena, da plan ne trebam provesti i da mogu podići dokumente. Stojim tri sata u redu, ulazim predzadnji i dobivam dokumente. Kako imam sreće, zar ne? S dokumentima odlazim sutradan u Bjelovar podignuti radnu knjižicu. Gospođa je hladna i viče što nisam ispunio formulare. Igram klasičnu igru mladog, ambicioznog i pametnog, šarmantnog u stilu ‘draga gospođo, nemate pojma koliko mi je žao što pred vas dolazim bez obrasca, ali zaista mi nisu rekli da ga trebam..’ momka. Eto, srećom, uglavnom žene rade na takvim pozicijama pa mi to olakšava stvar. No kod vađenja radne knjižice za tim nema potrebe. Isturim papir na kojemu pišu tri čarobna slova EPH i gospođa započne razgovor o tome kako je ona godinama dopisnica Glorie i kako smo mi u biti kolege. To nije veza niti poznanstvo, a papiri, tj. knjižica biva rješena u tren oka. Uz uputstva što mi je dalje činiti.

Sljedeće je upis u Registar poreznih obveznika. Za to mi, rekoše mi, treba otac i njegova porezna kartica pa ga dovlačim do Uprave gdje se ispostavlja da mi ne treba. Sve što ja trebam jest prijaviti samostalnu djelatnost i to je to. Nije mi u tom trenutku jasno da ja njima ničime (potvrdom iz HND-a) ne jamčim da sam ‘samostalni umjetnik’ jer takvog dokumenta još nemam. Gospođa me upisuje, izdaje poreznu karticu za ‘nesamostalnog’ djelatnika i ja odlazim, ne slutim da nešto nije u redu. Dobit ću rješenje poštom i to je to, rekoh, divno krasno

Vraćam se u Zagreb. Dolazim u HND. Jedina institucija s kojom nisam imao problema. Divna i krasna gospođa mi u tren oka ispunjava papire, no shvatimo da nedostaje izlist prethodnih honorara. To traje jedan dan pa sve odgađamo, no već nakon tri dana imam članstvo u HND-u i mogu ići na mirovinsko.

Dolazim na Mirovinsko prvi put. Oni ne znaju što ja točno hoću i konstatiraju da se ne mogu prijaviti sam, nego me firma prijavljuje. Ali ja idem u samostalnu djelatnost, pojašnjavam. Ne, firma mora. U tom trenu još nemam knjigovođu, zovem u firmu, pojašnjavam, pa prenosim natrag, no u međuvremenu oni više ne rade i ja moram doći sljedećih dana.

Dva dana kasnije dolazim sa svim papirima, barem tako mislim, i nadam se upisu u roku od nekih dva sata. Nema, naime, nikoga u redu, nije gužva, dvije tete sjede i ispijaju kavu. Predam papire, objasnim o čemu je riječ i eto prvog problema. One ne znaju što je to ‘samostalni umjetnik’ ni čime, tj, pod kojim matičnim brojem ja pravdam činjenicu da sam samostalni djelatnik. Ja im objašnjavam u čemu je riječ, vadim dokumet HND-a s matičnim brojem i učim ih njihovu poslu. Dakle, ja njih. Nema veze, rekoh, pomoći ću im, meni to ide u korist. Uzimaju papire i konstatiraju da nisam otvorio službeni račun u banci za doprinose. Nisam, rekoh, evo, otići ću do banke, Bjelovar je malen grad, rješit ćemo to za sat vremena i eto me natrag.

Ne treba, reče mi žena, ovako i onako do petka neće biti gotovi papiri. To je bilo u srijedu. U Zabi mi kažu da mogu dobiti račun do petka, samo trebam štambilj. Ok, rekoh, znam za štambilj, već su mi negdje putem rekli da trebam štambilj. Odem napraviti žig, on će biti gotovo do petka, pokažem im što i kako hoću, neka stave logo firme kao što mi je rečeno i to je to.. Naravno, uzmimamo u obzir da svaki navedeni pokret košta i da sve plaćam pa po, nadam se, zadnji put posuđujem novce od prijatelja jer je meni plaća pojedena od strane prethodnih dugova. Iz PBZ-a, srećom, još ne zovu..

U međuvremenu se vraćam u Zagreb, razgovaram s knjigovođom, radim, idem na faks u pokušaju da se upišem, no bez uspjeha jer im je ‘gužva i preselili su i sto problema’. Dobro, nije bed. U petak se po sada treći put vraćam u Bjelovar. Tamo mi žena kaže, nakon što sam joj dao službeni račun, da je sad sve ok i da se u ponedjeljak vratim. Tad ću bit upisan i mogu na zdravstveno. Ali gospođo, objašnjavam joj, ja više nemam novaca ni vremena vraćati se u Bjelovar, prva stvar, druga stvar, trebam kopije tih dokumenata da ih odnesem u kadrovsku, da bih mogao dobiti plaću.. Njih to, naravno, ne zanima. Mogu mi papiri biti gotovi do 14 sati. U 15 trebam biti na poslu, nemam auto kojim bih stigao. Vlak ide u 13h.

Ponovo preklinjem, molim, kumim, ništa. Za sve to vrijeme u hodnicima je i dalje pusto, nitko ništa ne radi, nikoga nema. Gužve? Kakve gužve, ja sam im bio jedini čovjek koji je taj dan bio. Kvota – jedan. Ok, shvaćam da to neće ići bez pomoći i obraćam se majci. Srećom, šef službe Mirovinskog ili kako li mu je već titula, mamin je kompanjon AA grupe. Zovem njega, odlazim do njega, spuštamo se do ‘zaposlenih teta’ gdje saznajem da će mi papire rješiti referent za pola sata. Samo da se vrati iz kladionice. I da onda ode na ručak. To je nešto prije 14 sati. Nemam izbora, zovem na posao, moljakam kolegu da me mijenja do 17h.

U 13 se vraćam po papire i saznajem da je bilo užasnih problema jer oni ‘nemaju često slučajeve prijavljivanja ovakve vrste samostalne djelatnosti’. Malo sam ih zbunio, ali zvali su oni svoje nadređene i rekli su oni njima koju to dvoznamenkastu šifru treba staviti ispred mojeg imena na kompu. Sve su saznali, genijalci koje plaćaju da to znaju.. S papirima trčim na Hitro.hr upisati Zdravstveno.

Tamo me gospođa blijedo gleda. Tko sam i što ono hoću? Rekoh, samostalni djelatnik, evo ti brate potvrda iz Mirovinskog, HND-a, poseban dokument iz HND-a za to, sve što trebaš.. No njoj i dalje nije jasno. Nedostaj taj neki misteriozni broj kojeg je Mirovinsko ispustilo napisati, pa zove njih, pa čekamo, pa joj jave pa je sad sve ok i idemo dalje. No, onda vidi da se ja nisam odjavio sa redovitog zdravstvenog. To je ono što faks radi, šalje prijavu. Prezaposlene tete u referadi nisu imale vremena, valja ih razumijeti. Teta na Hitro.hr radi probleme, a onda jednim klikom poništava prijavu. Vau, rekoh, pa to se može.

Prijavljuje me i moji su problemi gotovi. Trčim na vlak i vraćam se u 17h u Zagreb, s krvavim žuljevima na nozi koji će me dan kasnije spriječiti da se opustim i plešem s kolegama na tim bildingu u Crikvenici. Divotica, još sam umalo zaspao na put jer sam dan prije bio premoren gore navedenim tričarijama.

Ok, to je to, imam prijavu poreza, mirovinsko, zdravstveno, hnd, kopije svih obrazaca, knjigovođu… Dolazim u kadrovsku, sve štima, osim dvije stvari. Naime, porezna kartica. Ja nisam dobio ‘samostalnu’, već ‘nesamostalnu’. I ne samo to, nisam dobio kopiju (a valjda i moj propust) upisa u RPO. Dobro, zovem poreznu i referent mi kaže da mogu doći ispuniti obrazac za RPO jer ja to nisam ispunjavao. Kako nisam, pobogu, jesam, sjećam se. Ne, nisam, trebam doći sutra to napraviti. Ne mogu dobiti plaću ako to ne sredim. Dobro, sutra ću ići u Bjelovar, opet ću moljakati kolegu, nije tako strašno.

Ali je strašno jer nije samo to greška i problem. Naime, negdje na putu dok sam ovo sve nabrojano radio, dogodio se krivi input informacija. Netko negdje mi reče da na žig trebam staviti ime i preizme, djelatnost i logo te naziv tvrtke. Ali ja sam samostalni djelatnik, pitah naivno tada, i dobih odgovor da ‘nema veze jer ćeš raditi za tu tvrtku pa imaš njihov žig’. Meni u tom trenutku sasvim logično, sasvim prihvatljivo pa odvaljujem dvjesto kuna za žig koji ima logo i ime moje tvrtke.

Da bih saznao da sam učinio prekršaj i da moram promijeniti žig. ASAP. Na svim dokumentima. Dakle, manje više sve ispočetka.. svi papiri za koje sam u proteklih dva tjedan gubio živce i krv. I novce koje sam očito bacio u vjetar.. i sad sve ispočetka. Nemam više snage.

Nego, čujem da ljudi uzimaju bauštelce na crno.. dođeš, radiš kreativno svoj posao, dobiješ tu i tamo plaću, češće cirozu.. i ne zvuči tako loše!

Oglasi

10 Responses to Muke po RPO-u

  1. Ire kaže:

    pa jebate ćuk
    nakon svega meni dođe da krenem hodat okolo s puškom

  2. MasterMind kaže:

    Uf. Pitati, prave ljude si trebao pitati. Da si mi prije ispričao što namjeravaš, rekla bih ti odmah što i zašto da to ne činiš. Bad luck 😦
    Utjeha: svi smo naučili na teži način.

    Onak’ usput, nešto mi je jako čudno s tom tvojom konstrukcijom. 99% sam sigurna da ti kao slobodni novinar sam sebi plaćaš socijalno i mirovinsko (za samostalnu djelatnost lijepo dobiješ rješenje Porezne uprave o visini doprinosa – a to ti je za SSS trenutno 1493,45 kn mjesečno) plus akontaciju poreza i prireza na dohodak. Nitko te ne pita jesi li išta radio taj mjesec, jesi li fakturirao i napalatio. To su računi koji stižu svaki mjesec i nedotibog to ne platiti jer će te kamatariti do amena. Na kraju godine podvlačiš crtu tj. prijavljuješ primitke i izdatke iz kojih u konačnici proizlazi tvoj godišnji dohodak, makneš osobni odbitak i ostaje ti za platiti poreza i prireza ili imaš povrat. Ako imaš povrat, to znači da si radio ništa, da si zaradio ništa i da si godinu dana financirao državu. Ku’iš?

    Još jednom na drugi način: ti kao samostalac nećeš platiti doprinose od brutto iznosa koji će ti mjesečno platiti firma za koju radiš. Firma ti plaća po fakturi koju joj ispostavljaš i ta faktura nema veze ni sa čime (budući da nisi u sustavu PDV-a) sve do kraja godine kada sve naplaćeno i plaćeno zbrajaš i oduzimaš da bi izračunao svoj stvarni dohodak. U međuvremenu plaćaš doprinose prema stopi koju ti država odredi, a koja, pojednostavljeno i skraćeno, ima veze s tvojom stručnom spremom (budi sretan da nemaš višu, za moju je to preko 4 soma čim prijavim djelatnost, pa makar ne radila nikad ništa).

    Pazi da se ne “zakopaš”.

  3. Ariston kaže:

    Master, pitao sam prave ljude 🙂 Dobio sam točno crno na bijelo što trebam učiniti, a s knjigovođom sam razgovarao tijekom rješavanja papira. Problem je što nisam znao da trebam dobiti na poreznoj ono što sam naveo i da ne mogu imati žig s logom svoje tvrtke, tj. s logom tvrtke za koju radim. Sad, što se poreza tiče, ne ulazim u sustav pdv-a.. no unatoč tome skupljam račune i gotovo sve račune mogu pravdati jer sam novinar i ako kupim dvajst lutki na napuhavanje, karikiram, mogu ih pravdati jer su mi trebale za posao – istraživanje za članak. Dalje, doprinosi imaju veze, koliko sam shvatio, s tim da sam član umjetničke grupe tj. HND-a i zbog toga su mi nekih 800 kuna manji.. detaljno mi je knjigovođa pojasnio o čemu je riječ. A ja sutra idem ispraviti na poreznu ovu nebulozu, tj. prijaviti se u RPO.. s tim da mi nije jasno, ako nisam imao te papire, a imao sam nešto, kako su me prijavili na mirovinsko i zdravstveno.. Što se tiče ovog da se zakopam.. naprosto ću vjerovati knjigovođi koji će me uputiti.. prvo lik surađuje s našom firmom, ima valjda stotinu kojima vodi papire, drugo barem dvadeset ljudi mi ga je preporučilo.. A što se ovih detalja oko brutto i netto iznosa tiče, ja bih ti se javio na mail, vidim da kužiš tematiku, jer si me sad ‘uplašila’.. naime, ja sam se poprilično dobro raspitao (i ustanovio prije nego sam potpisao) koliki mi je brutto.. on sjeda svaki mjesec na račun, ja sam plaćam doprinose i ostaje mi neto..

  4. fakincic kaže:

    Ja sam s 1. siječnja ušao u RPO, a po sili zakona i u sustav PDV-a. Prvi u svojoj županiji – no tete na poreznom su se potrudile i u dva dana sve riješile. Mirovinsko i zdravsteno riješeno bez problema pri prvom posjetu.
    Djelatnost je specifična pa trebaš sa svojim poreznim referentom vidjeti što će ti sve priznavati u troškove.

  5. fuck! pun kurac tih sranja koje si ti prošao mene tek čeka. čekam još samo potvrdu prostora i to je to!

  6. šefica kaže:

    nebo, ne zivciraj se. samo prihvati ralje birokracije i neka ti ovo bude vjezba za buducnost. sto te tek ceka kad stan budes kupovao JAo:D

  7. neutrino kaže:

    Grozno.
    Najvise u svemu me pogodilo da ti je placa dva soma kuna.
    Mislim, sve drugo bi covjek rekao – dogadja se, ali dva soma place …

  8. Ariston kaže:

    Placa mi je bila dva soma kuna.. prvih mjeseci. Sad je ipak nešto više : )

  9. šefica kaže:

    nesto?
    ocekujem cvijece barem od tvoje prve velike place:P

  10. sake kaže:

    stari moj, prošla sam ovo što i ti! ne mogu vjeorvati! prijava u RPO pa me tip tam nije upisao u sistem (jer nakon što sam obišla pola grada i skužila to tek na drugoj poreznoj gdje je išla frendica) i kad sam se vratila on mi je blenatavo rekao “A vi ste htjeli da vas odmah upišem?”. Naravno onu šifru za novinare nije znao pa sam mu ja rekla je r sam imala papire od frendice. katastrofa. naravno tu sreći nije kraj jer frajner nije znao da postoji nešto što se zove Potvrda o upisu u RPO. Katastrofa!!!!!!!! za poluditi. Nego, zanima me koje sve troškove pravdaš?i na koji način ih pravdaš? (jel ti ulazi tu hrana, cuga, kava? (navodno ne?) ja se nisam učlanila u HND, što mi za to treba? ove sve doprinose uredno plaćam, a porez valjda sad na kraju godine.. i koliko plaćaš knjigovođu?

    suosjećam s tobom. totalno. plaćaš državu, a tamo rade neki tulci! (meni su bila tri pripravnika i nitko tko nešto zna!) potrošila sam mobitela, benzina i zvala sam ih neprestano 45 minuta nakon pauze na sva tri broja u uredu i nitko se nije javljao. fakat mi je došlo da ih raznesem! ako čuješ za slučaj u ZG – ubojstvo u poreznoj, tražim svjedoke i potporu. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: