Instant diploma? Praktično i potrebno.

Prijedlog o ‘instant diplomi’ koji sadržava mogućnost da se do diplome, tog precijenjenog komada papira, dođe bez formalnog obrazovanja, ukoliko se ostvari, ogroman je korak naprijed u ostvarivanju onog što se zove socijalno osjetljivo društvo. Iako su neki, poput kolege BezKomentara, oštro napali mogućnost da ‘lijenčine koji mlate praznu slamu godinama, dobiju komad papira za koji se drugi mučno bore sedam godina’, treba realno sagledati činjenice. Realno, naglašavam, jer ono što nedostaje većini ljudi koje poznajem je upravo taj osjećaj za realnost. Dopustite da pojasnim zašto se ne slažem s kolegom (pročitajte njegov post, uz mali dodatak da moj tekst NIJE osobni napad na kolegu koji mi je postao sasvim drag).

Diploma bez nefromalnog školovanja – da. Ogromno, veliko i najveće DA, ali uz neke precizno determinirane uvjete. Bojim se da ću se izgubiti i otići preduboko u razlaganju pa ću pojednostavniti. Polazim od pretpostavke da je u životu važnije dobro se snalaziti i biti sposoban učiti putem, nego biti fah idiot bez interesa i društvene koristi. S tim u skladu, na nečije se diplome obilato poserem, a nekima bih ih dao uvezene u zlato.

Ako želiš biti doktor medicine, stručnjak za hidrometerologiju, magistar (ne mag po novom, nego mr.sci) i doktor eknomske znanosti, naravno da to ne možeš postići neformalnim obrazovanjem. Naravno da moraš deset godina biti u predavaonicama i na raznim vježbama, testiranjima. Valjalo bi, doduše, i da ima malo više konkretne prakse, ali to je sad sasvim druga tema. Navedenim i brojnim drugim zanimanjima potrebno je posvetiti punu pažnju kako bi se došlo do diplome. Tu fora o neformalnom stjecanju pada u vodu.

Ali.. uvijek prisutno ali. Mogućnost stjecanja diplome neformalnim obrazovanjem je dušu dala za profesije kao što je to novinarstvo, turizam,strani jezici, pa čak i informatika. Ovo je ono što mi prvo pada na pamet, a kako baš o novinarstvu ponešto znam, uviđam prednosti. Novinar s diplomom i novinar s iskustvom dvije su različite stvari. Prvi, naime, uopće nije novinar. To je školovana osoba kojoj su tijekom godina profesori poput Marka Sapunara i ekipe u glavu utuvili mnoštvo nepotrebnih informacija. Dovoljan je podatak da na prvoj godini fakulteta, dakle na prvoj godini fakulteta, ponavljam – na prvoj godini formalnog obrazovanja student NEMA priliku naučiti kako se piše vijest. Sapienti sat.

Drugi novinar, za to vrijeme, bavi se filmom. Prošao je prve korake u novinarstvu, prebolio dječje bolesti – naučio osnove, stekao već mnoga poznanstva i ušao u sistem. Ima odličan i oštar kritičarski stil, publika ga već sad obožava, pravi je maher u filmskoj kritici. Ali nema diplome. Jao. Što ćemo sad? Dat ćemo mu taj ispit na kojemu pitanja ne bi trebala biti ‘Je li Marko Sapunar spasio Hrvatsku u ratu svojim modelom spojenih posuda’, nego bi pitanja trebala biti ‘Global je.. ?’. U što oklada da većina studenata novinarstva ne zna što je global? Nisam ni ja znao, dok sam studirao, ali sam naučio dok sam počeo raditi. Novinarstvo mi se zaista čini specifičnim ovdje jer se fakultet toliko razlikuje od realnog, stvarnog života i konkretnog posla.

Što hoću reći? Neke se stvari uče isključivo praksom, a fakultet je tu kao nešto u podlozi. Poput gimnazije, učiš sve – i ništa. No, problem je što fakultet novinarstva u Hrvatskoj to nije. Nije podloga – glupost je. Ogromna. Na moju žalost, ja ću ga morati završiti iz čistog principa da završim započeto i ne gubim dodatno vrijeme. Idemo dalje. Jezici? Barem je tu sve jasno – jezik se uči isključivo na jedan način i svi znamo koji je. Predavanja na fakultetu? Ne bih rekao. Neću tvrditi da su nepotrebna, dapače, potrebna su, ali nekome tko je proveo čitav život u Španjolskoj, govori ga i razumije bolje od ljudi koji ga nisu učili u Španjolskoj, poznaje književnost u tanane, e pa zašto on ne bi dobio diplomu na temelju svog znanja?

Evo nam prilike da diplome napokon dobiju ljudi koji ih zaslužuju – ljudi sa znanjem. Jesu li ga dobili na faksu? Ne, dobili su ga svojim radom i učenjem, svojim zanimanjem za predmet. Na faksu ili negdje drugdje, nije bitno. Netko mudar jednom reče da je otišao s faksa jer je upisavši se na faks prestao učiti i razvijati mozak – pretvorio se u pasivnu spužvu.

Kažem, duboka je ovo tema, a ja napadam sve loše strane faksa. Priznajem one dobre, ali sad govorimo o stjecanju diplome i činjenici da postoje alternativni, često bolji, načini samoedukacije. No, na stranu sad je li bolje sjediti u predavaonici i slušati prdonju kojemu se više ne diže pa je arogantan i bahat ili kreativno pristupiti učenju. To smo rješili, jel da? Uveli smo Bolognu. Sad imamo male grupe ljudi, personaliziranu nastavu, jel da? Paaa.. baš i ne. Broj studenata je isti, profesori su samo malo manje motivirani jer su im plaće ostale iste, a oni imaju više posla. Bologna je propala i kod nas se ne može primjeniti. O tome smo već pisali mnogo, ali nitko se ne obazire. Odnosno obazire se jer od toga ima koristi. Pa drugovi, ne zaboravite na listama zaokružiti Doktora Ivu, jer DrIvo zna kako! I zašto.

Hajdemo na zaključak i najbitniji element koji sam, po pravilima novinarske struke, trebao staviti u prvi dio teksta. Pažnja vam je sad već pomalo otišla. Ali dajte još samo jedan tren – stižem do najvažnijeg elementa, najvažnije istine i najjačeg argumenta zašto bi trebalo omogućiti ljudima da dođu do diplome bez formalnog obrazovanja.

Nećete vjerovati koliko je jednostavno. Naime, postoje ljudi koji imaju volju, želju i potencijal. Natprosječno su inteligentni, snalažljivi su i kreativni. Vole sudjelovati na fakultetskim raspravama, obožavaju se izražavati kroz predmet koji studiraju, ali ima jedan mali problem. Naime, fakultet se najčešće plaća. Ako se ne plaća fakultet, onda se plaća život u gradu u kojemu studiraju. Jedan dio njih, zamislite sramote, čak nema roditelje da im pomažu. Oh, sunce im njihovo, što li si oni umišljaju? Studirali bi i učili, bili individualno i društveno korisni, postigli bi nešto za sebe i druge, ali nemaju novaca za studiranje i studentski život? Majku im njihovu, kako li se samo usuđuju?

Ne samo da ih treba zakonom zabraniti, treba im i onemogućiti da studiraju i rade. Znate o čemu pričam? Nema vanrednog studiranja prema Bologni. Profesore to ne zanima, svi smo isti, glavni moto Bologne je upravo taj; iste prilike svima. Bez obzira što svi nemaju iste mogućnosti. Pa zašto bi onda pojedinci koji su prisiljeni raditi kako bi preživjeli, a koji imaju neutaživu i nevjerojatno želju za sticanjem znanja, imali mogućnost da steknu diplomu bez formalnog obrazovanja? Zašto bi njima dopustili da rade, jer u radu je spas, i da uče na praktičan način, da noću, kada se nakon deset sati iscrpljeni vrate s posla čitaju referate i pišu iste jer žele biti obrazovani, zašto bi njima dopustili da neformalnim putem dođu do diplome? Proklete bili ti neradnici, ja sam ipak sedam godina drkao kurac po predavanjima, pa valjda imam veće pravo na diplomu nego ti jadni jadovi. Nije li tako? Naravno da nije. Budimo realni.

Oglasi

5 Responses to Instant diploma? Praktično i potrebno.

  1. Bez!Komentara kaže:

    Hahahaha… ne, dapače, dobra je ideja… napao sam glasinu oko jednog ispita potrebnog da se dobije ta ista diploma… ali ako će lijepo morati dokazati jedan po jedan ispit da su zaslužili tu diplomu… nemam niš protiv… osim toga, upravo prolazim kroz Garfielde, pa nisam in da mood za raspravu… 🙂

  2. MasterMind kaže:

    Ma nije to loša ideja, ali “pravična” provedba će biti jako teška.

    Ljudi van obrazovnog sustava (jezičari, recimo) imaju mnoga praktična znanja, ali ona znanja koja daje i preispituje sustav … hm, teško, teško. Nakon faksa sam bila nitko i ništa, blage veze i pojma zapravo ako ćemo o praktičnim znanjima. Ali svejedno mi se nekako čini da danas ne bih imala tih praktičnih znanja i vještina bez podloge koje mi je dalo formalno obrazovanje. Ta mi je podloga zapravo bila nužna za efikasno stjecanje novih znaja u praktičnom bavljenju jezikom.
    A za jezik ti je recimo baš zgodna činjenica da su recimo “gastarbajteri” koji su nam prvih dana nabili takve komplekse da smo plakali od muke, jako teško durali taj faks, većina zapravo nikada i nije završila. Oni su imali drugi problem: hrvatski jezik nula bodova. Jedno bez drugog ne ide. To je onako uopćeno, bez namjere da iz toga izvedem pravilo.

  3. Ire kaže:

    nađoh se ponukana da komentiram jezike .. iako nemam diplomu, predajem španjolski, ali ne bih mogla reći da mi formalno obrazovanje nije bilo potrebno za to.
    jedno je hablati pa naučiti, a drugo je znati sve finese gramatike, sintakse, lingvistike, povijesti jezika, metodologije nastave i pedagogije da bi bio kvalitetan profesor. to je NUŽNO.
    e sad, ako se netko potrudi i sve potrebno nauči samostalno, ne zajebavajuć se s faksom (uzmeš knjige i učiš ili uzmeš knjige i učiš i pritom te svi jebu u mozak na faksu), svakako je zavrijedio diplomu. bez daljnjeg. naravno, praksa je tu također ključna.
    isto je s književnosti – možeš pročitati tonu knjiga, pa da o književnosti nemaš pojma. teorija se mora naučiti. vrlo jednostavno.

    općenito glede teme, da, oštro se protivim da “lijenčine koji mlate praznu slamu godinama, dobiju komad papira za koji se drugi mučno bore sedam godina”. ali mogu progovoriti i iz svoje pozicije. neću reći da nisam bila ljenčina – djelomično jesam. ali ujedno sam morala raditi od prve godine faksa. počelo je lagano, tako da sam uspjela doći do apsolventure, ali s godinama je bilo sve više posla i faks je zapeo. 10 godina kasnije ja imam položene sve ispite na španjolskom i fali mi još 8 na povijesti. u međuvremenu sam se nagutala kojekakvih sranja na katedri za povijest, da sam za taj studij izgubila svaki interes. ja ne mogu dobiti nikakvu diplomu zbog tih 8 ispita, iako studij španjolskog sa studijem povijesti nema veze. mislim da sam ipak zaslužila priliku dobiti barem nekakav papir nakon svega. čak i taj nekakav prvostupanjski, iako je moj studij španjolskog u potpunosti završen. čak sam i diplomski napisala, ali po trenutnom stanju stvari, sve mi je to uzalud ..

  4. puzz kaže:

    Nisam znao da po bolonji nema vanrednih studija. S time se ne mogu nikako složiti, osim za vrlo specifične fakultete tipa medicina.

    Ja bih samo dodao jednu sitnicu što se tiče terminologije. Kad bi “neformalno obrazovanje” bilo OK samo ako čovjek položi sve ispite sa svih godina — tada bi to bio samo drugi naziv za “studiranje uz rad”. Ali, to su dvije potpuno različite stvari, studiranje uz rad je za one koji žele naučiti, ali uz to rade i spriječeni su redovito pohađati predavanja. “Instant diploma” je za one koji već imaju znanje i misle da to mogu dokazati pred komisijom na nekakvom unificiranom ispitu.

    U nekim područjima je instant diploma (meni) teško zamisliva (npr. medicina). Ali za neke druge je dušu dala. Informatika je dobar primjer, iako sumnjam da će informatičari bez faksa hrliti na instant diplome (jer njima posao ne ovisi o tom komadu papira, oni koji imaju znanje već su ga pošteno unovčili).

    Usput, (pri)sjećam se izjava nekakvog Marka Sapunara iz Feralovih Greatest Shits-ova 😉

  5. Koala kaže:

    Uh, pa slažem se donekle. Ja sam završila jezike. Skroz. Potpuno. Do kraja. Do diplome. I nisam bila lenština. Zaista sam učila za svaki ispit, ni na jedan jedini nisam izašla, a da nisam bila sasvim spremna.
    Rezultat:
    1. profesori su umeli to da primete, angažovali su me još na studijama da pišem za razne književne časopise, da učestvujem u istraživanjima, itd. Pružili su mi šansu. Onima koji su samo prolazili kroz fakultet, a ne i fakultet kroz njih, ta šansa nije bila pružena.
    2. imala sam visok prosek, tako da su me zadržavali da ostanem na fakultetu, tako da mi je posao bio obezbeđen unapred. Nisam prihvatila, jer sam upisala drugi fakultet.

    3. lako sam našla posao, na mestu na kojem ga bez diplome nikako ne bih našla. Sada, sa sedam godina staža, tvrdim da sam tek kroz rad naučila šta znači biti dobar profesor, šta znači umeti preneti znanje.
    Nije isto znati jezik i znati nekoga naučiti jezik. Nije isto poznavati književnost jednog jezika i umeti se baviti književnom kritikom, teorijom prevođenja, itd. ALI bih isto tako napravila razliku i između onih koji su samo ispolagali ispite, a da im ništa u glavi nije ostalo, i onih koji su se ZAISTA zainteresovano pozabavili oblašću koja ih zanima. Ovi drugi bi trebalo da dobiju pravo da se time bave. Ali bi trebalo i da dokažu da to znanje imaju. Jer, upravo loši studenti filologije nalaze posao u osnovnim školama i daju deci mizerne i sramne osnove, a roditelji onda plaćaju privatne časove onima koji jezik znaju da govore i koji, opet, ne znaju da ga objasne.
    Slažem se da diploma sama po sebi nikako, ali baš nikako, nije dovoljna i da bi se ljudi tim poslovima koje navodiš mogli baviti (i to uspešno) i bez nje, ali bi morali da imaju, bar što se jezika i mesta edukatora tiče, neku proveru, pre nego što im se prepuste prijemčive dečije glave.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: