Nevjerojatna i tužna priča o dvije zalogajnice

Obje su smještene u istoj zgradi. Veličinom se ne razlikuju, kvalitetom hrane i ponudom još manje, cijenama su tu negdje. Prva ima fenomenalne palačinke, druga ih, koliko sam shvatio, nema ili ima samo ponekad.  A priča ide ovako:

U prvoj zalogajnici radi jedna marljiva i draga žena u svojim ranim pedesetima ili kasnim četrdesetima. Ima zaposlene dvije ili tri kuharice, jedno je vrijeme imala konobarice, ali sada uglavnom konobari sama. S radom počinje ujutro oko osam, a završava u kasnim podnevnim satima. Težak kruh, priznajem, jer žena prohoda kilometre i nasluša se budala. Posebno onih budala koje rade prekoputa u velikoj plavoj zgradi. Specifičnost te velike plave zgrade je ta što u njoj ima masa lažnjaka. Znate, onih ljudi koji nisu ni na kakvoj bitnoj poziciji, niti se bez njih ne može, ali oni misle da su nezamjenjivi. I iskreno vjeruju da netko brine oko njihovih savjeta o tome gdje kupiti skupocjeni sat i ili ormarić za četiri tisuće kuna. A Hrvati ili su toliko svi bogati ili vole gledati lijepe slikice stvari koje si ne mogu priuštiti pa kupuju takvu tiskovinu. Trendu toga u prilog ide i novi časopis Insider kojeg sam eto i prolistao. Pretenciozno naslovljena tema: Rupert Murdroch, Bill Gates i Google u borbi za MySpace&Facebook nešto nešto web 2.0 nije mi baš… ono, loše. No, dobro, shvaćate o kakvim ljudima govorim. Imam puno polupoznatih prijatelja koji se ful kuže u te neke moderne stvari i baš smo si kul, ono totalni smo jebeni japiji i ono, ful koristimo život. Baš kao što je napisao onaj užasni američki pisac Kerouac – kuže život. Ali s navodnicima veličine saturna.

Eh, i onda se takvi ljudi spuste u tu zalogajnicu. Vjerojatno im je to nevjerojatno kul i kada s prijateljima pričaju o svojim ispunjenim životima, spominju kako ono, totalno je in imati malu zalogajnicu na kantunu u kojoj ručaš.. No, ni u kojem trenutku ne spuštaju taj svoj snobovski gard pa si dopuštaju da prigovaraju. Jao, što mrzim tu sortu ljudi. Evo nekidan, stoji lik na blagajni ispred mene i stane napadati nedužnu trgovkinju riječima: Kome ću ja uzeti pare ako ova smrznuta riba opet ne bude dobra? Kome, hoću li vama? Jamčite li vi za nju? Kome? I papak stane toliko napadati ženu da se ona skoro rasplakala. Što ona ima s tim što netko zamota loš proizvod? Mislim, papčino, nije do nje. Vidio si da je datum ok, dakle ne prodaje ti staro, što je mučiš? Lik je izašao i dok sam stigao na red malo sam je pokušao nasmijati i zabaviti jer mi je bilo žao, ali stvarno žao što mora trpjeti debile.

Eto tako i ovi debili u zalogajnicu što zalaze. Dakle, u jebenoj kvartovskoj zalogajnici si. Zašto očekuješ da će posluga biti vrhunska? Idi u jebenu Esplanadu ako želiš da ti netko stavlja prst u šupčić, ali nemoj jadnu ženu kojoj odličan ručak platiš 20 kuna maltretirati što nije stigla doći do tebe u trenutku kad si stigao. Imala je, naime, još dva stola za poslužiti i složiti četiri tanjura, i naplatiti dvojici što su stajali i nervozno komentirali kako im se žuri. Hej, daj ono, stanite malo, jebo vas. Što je mučite? Ne vidite da se žena trudi, da se ubija od posla i da je ponekad dolazi maltretirati neka žena koja joj je u nekom rodu i koja joj ispije živce i uvijek besplatno jede, i da joj dolazi jedna kvartovska baba koja joj na dvadeset minuta okupira cijeli prostor svojom ogromnom guzicom i još smrdljivijim i zlim, baš zlim komentarima. Ja to, naravno, ne bih trpio niti deset minuta niti bih ikad radio u ugostiteljstvu ni na kojoj razini. To je uvlačenje i ništa više, ne hvala.

Ali ova žena je primorana. Vjerojatno ima muža alkoholičara koji je mlatara doma ili je taj muž bolestan, a lijekovi su skupi. I vjerojatno je imala krvavo težak život, babetinu za majku koju mora dodvoravati, djecu koja nisu zalužila da imaju normalnu majku ili nešto treće. Vidiš joj to u očima, točno joj čitaš sljedeće: Oprosti mi, jebeno mi je žao što ti ne mogu ponuditi vrhunsku uslugu, ali se trudim i dajem maksimum od sebe. Molim te, ostani, pojedi, ma platit ćeš drugi put, samo dolazi da imam za život, da zaradim koju kunu. Eto, te joj riječi čitaš iz očiju i dođe ti prokleto žao te žene i onda ne vičeš na nju kad ti umjesto tartara donese ajvar ili kad ti umjesto slanog krumpira donese rizibizi. Ne budeš bahat, nego ponizan. Jebote, a svi s krunicama oko vrata.

Druga zalogajnica je sasvim druga priča. Tamo radi cijela obitelj. Međusobno se pokrivaju, jedno drugome uskaču i kako to biva kod ljudi u takvim obiteljima, imaju gard na onoj razini na kojoj se meni gadi. Kuharica, majka i konobarica je glasna i neugodna. Provaljuje neke bedaste fore, započinje razgovore u krivo vrijeme, bahati se jer joj cijelo vrijeme u pozadini muž i  sin (?) to odobravaju. Ono, zajedno su jaki, ne brinu se, zajedno će sve napraviti. Nema veze ako izgube jednu mušteriju, za čas će doći netko drugi. Kad te ta žena pogleda, u očima joj vidiš hladnoću. Njena djeca vjerojatno nemaju sretno djetinjstvo. Ona je jedna od onih koja će se derati na petogodišnje dijete jer mu je ispao sladoded i neće mu kupiti drugi. Ona je zla učiteljica matematike, oštra i nadrkana teta u referadi, kučka iz fensi tiskovine što prigovara ako joj daš novčanicu od sto kuna i prezrivo te gleda ako nisi pošmrcao i posljednji atom hrane s tanjura ili ako si, ne daj Bože!!, sjeo za stol s nekim i naručio samo cocktu na tih 15 minuta.

Zaključak je logičan: E jebat ga ako ću ikad više jesti u drugoj zalogajnici!

Oglasi

8 Responses to Nevjerojatna i tužna priča o dvije zalogajnice

  1. Bez!Komentara kaže:

    Vidiš, baš zanimljivo, moja ekipa iz firme jede upravo u onoj drugoj i koliko sam primjetio u toj drugoj je uvijek više ljudi nego u onoj prvoj. Ali sad nemam više dilema u kojoj da jedem, budući da se zaletim do pekare niže dolje, zgrabim neko malo pecivo ili uopće ne jedem, već u oba slučaja pauzu iskoristim za šetnju do Importannea i nazad. :-))

  2. Dado kaže:

    A zašto Saturn malim slovom? 🙂

  3. aristonov kaže:

    Tipfelera radi 🙂

  4. Silver kaže:

    Ma daj se ostavi Kerouaca više! 🙂

  5. anspik kaže:

    ja ipak volim da mi donesu kaj sam tražila. mogu i pričekati da zamijeni. nije problem.

  6. studena kaže:

    I što je tu tužno, a što nevjerojatno?

  7. aristonov kaže:

    Studena, ja sam rođen da budem senzacionalist. Moji naslovi obično nemaju veze s tekstom 😀

  8. studena kaže:

    LOL
    sad sam posramljena, da mi tako nešto promakne… 😛

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: