Ljubav u doba kolere – impresije i pokude

Kao što sam ranije pisao, roman Ljubav u doba kolere miljenika mi Garcie Marqueza dobio je svoju ekranizaciju. Iako bi se moglo činiti da sam unaprijed osudio ekranizaciju slavnog romana kao lošu, prava istina nešto je drugačija – osudio sam ideju ekranizacije Ljubavi u doba kolere. I nisam se baš pretjerano prevario. Odgledao sam film i sad ide kratki revju.

Za početak ono o čemu sam već jadikovao. Zašto, oh, zašto snimati film latinskoameričke tematike u kojemu su svi glumci redom Španjolci i Meksikanci i Portugalci i Čileanci i španjojezikoznalci na engleskom jeziku? Da se privoli engleska publika? Taj me dio najviše zasmetao. Marquez je simbol španjolskog jezika, kulture.. i onda pristane na ovakvu blasfemiju? Oh, pobogu.

Druga stvar koja me zasmetala je ta što sam imao osjećaj da nedostaje glazbe. Kao da su štedjeli na soundtracku kojeg potpisuje Kolumbijka imamnajjebenijiglasikad Shakira. Scene rijeke Magdalene i đunglastih šumica Andi popraćene srcedrapateljskim stihovima su fakat odlične, ali ih je malo i nekako mi sve djeluje.. jeftino napravljeno? Glumci su manje više odgovarali opisu, od Benjamina Bratta, Johna Leguizama, Hectora Elizonda i drugih koji se pojavljuju u filmu, nemam pretjeranih zamjerki glumi. Vjerno prate upravo onakve likove kakvima sam ih zamišljao čitajući roman. Fermina Daza, glavna koka filma oko koje se vrti radnja i u koju se Florentino Ariza zaljubljuje pa potom tuguje 53 godine i pritom poševi cca 700 žena, sasvim je dražesna i ljupka, dok je Ariza papak kao i u knjizi. Ljutit otac Fermine još je jedan kul lik, ali nekako mi je.. slabljikav, bljutav.. nema snažnog osjećaja.

Kao ni cijeli fim. To zaista je ljubavna priča koju vrijedi pročitati, ali dogodilo se ono čega sam se bojao i što obično bude.. rijetko kada je redatelj dorastao zadatku pa da fenomenalnu knjigu pretoči u isti takav film. Ljubav u doba kolere je snimljena po jasno vidljivim pravilima, sve je obuhvaćeno, ima sve elemente koji revno prate roman, ali ništa više od toga. Naprosto kao da čitate knjigu na mute – da stavite slušalice na uha i umjesto da vam glazba bude pozadina, rečenica su vam negdje u drugom planu, bježe i trčkaraju i ne možete ih uhvatiti. Doslovna preslika romana na film.

florentina daza

Kao da su, primjerice, japanci napravili Robot-redatelja koji umije tehnički izvesti sve što je potrebno za dobar film, ali nema osjećaj.. nema onaj dodir, fali mu žllica Vegete, nedostaje mu nešto. Nema emocija. Ne dira vas. A to je priča koja bi trebala dotaknuti neke emocije. Mislim da znam u čemu je problem. Možda je redatelj (koji je za ovaj film trebao biti Guillermo del Toro, autor Panova labirinta ili Pedro Almodovar) pokušao omekšati latinskoamerički intezitet, njihovu vatrenost i snažne, dugotrajne odluke koje donose u trenucima bijesa, prilagoditi ih sjevernoameričkoj i europskoj publici. Ali čemu to? Ako želim gledati nešto bez imalo kvalitete i duha, pogledat ću bilo koji američki blockbuster. Pusti me da uživam u drugačijoj kulturi, posebice španjolskoj koja zaista nudi divan repertoar užitaka, od predivnih žena (kojih, priznajem, u ovom filmu ne manjka) do vijugavih rijeka.

Što reći na kraju? Pogledajte film, naravno, i pokušajte se uživjeti. Ako vam uspije – javite mi.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s

%d bloggers like this: